Sunday, April 30, 2017

Jedan aktuelan za moju generaciju

Muz: Vec 18 godina, sta god da kazem ti me ispravis!

Zena: 20 godina!

(nema dalje)

Friday, April 28, 2017

Mario M.: Sličice iz Banjaluke


 dvorisna umjetnost

                                            dvoriste u cankarevoj

 pretpraznicne zebre

Program Pozorista

 proljetni portret jedne kruske

 ulica Beneseva bivsa

 ulica Strosmajerova bivsa

 uobicajena podnevna guzva

 vocnjak iznad tranzita

 zidovi u Ljevarevoj kafani



Thursday, April 27, 2017

Most radija Slobodna Evropa: (Ne)moć Deklaracije

O sudbini Deklaracije o zajednickom jeziku Srba, Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca koju je potpisalo preko 8.000 ljudi iz regiona sa novinarom Omerom Karabegom razgovaraju dva književnika i potpisnika Deklaracije - Ante Tomić iz Splita i Saša Ilić iz Beograda.

ANTE TOMIĆ: U Hrvatskoj su se na sve strane mogle čuti ogorčene reakcije nacionalističkih lingvista, da ih tako nazovem. Oglasio se i predsjednik hrvatske Akademije znanosti i umjetnosti. Mene je zapanjila količina bijesa koju je Deklaracija izazvala. Istovremeno, svidio mi se taj bijes.

SAŠA ILIĆ: U Srbiji se oglasio Miloš Kovačević kao nacionalistički filolog i promoter ideje o svesrpskom jeziku od koga su, navodno, drugi jezici samo otimali. Za njega ne postoji ravnopravnost jezika u regionu već je to zapravo sve srpski jezik. Interesantno je da Miloš Kovačević i njemu bliski filolozi i intelektualci smatraju da Deklaracija zagovara srpsku odgovornost i krivicu za ratove i raspad Jugoslavije. Sam tekst Deklaracije gotovo niko od njih nije pročitao.

TOMIĆ: Ako upitate bilo kojeg desničarskog komentatora u Hrvatskoj, Deklaracija je nesumnjivo srpska provokacija. Komično je da je hrvatski nacionalisti doživljavaju kao četničko čedo, a srpski kao prvorazrednu ustašku provokaciju.

ILIĆ: Kada 200 ljudi potpiše jedan par exellence libertinski dokument o jezičkom stanju u regionu, to je toliko nenormalno u ovom drustveno-političkom ambijentu da se istog trenutka reaguje i puca iz najtežeg oružja. Reaguju akademije, instituti, predsednici, premijeri. A kada u Crnoj Gori bude otkrivena grupa ljudi koja je tamo ubačena da za vreme izbora napravi diverziju, što se dovodi u vezu sa Rusima, to se smatra sasvim normalnim, niko se zbog toga ne uzbuđuje.To pokazuje koliko je nacionalizam snažno pogonsko gorivo.

TOMIĆ: Ljudi svjesno prihvaćaju glupost. Kolinda Grabar Kitarović kaže da ne postoji zajednički jezik. Ali na kom jeziku ona razgovara, kada se sastane sa nekim bosanskim ili srpskim političarem?

ILIĆ: Ljudi koji su potpisivali Deklaraciju, nakon što je objavljena, uglavnom su izvan intelektualnog kruga. To su radnici, inženjeri, lekari, stomatolozi koji su u tekstu Deklaracije prepoznali nešto sto je očigledno. Ali nemoć očiglednog je kod nas jako prisutna. Kad pogledate imena ljudi koji su inicijalno potpisali Deklaraciju, vidite da su to ljudi koji su učestvovali u zajedničkim projektima i predstavama, koji su razmenjivali ideje i tekstove. Deklaracija nije nastala ni iz čega, ona je nastala iz procesa individualnog pomirenja koji je trajao od završetka ratova. Ali moram da kažem da se sve to događa vaninstitucionalno. Deklaracija je šamar političkim sistemima u našim državama.

TOMIĆ: Dosta je znakovito da zajednicki jezik postoji na televiziji. Stranci nas uče da govorimo jednim jezikom, oni savršeno dobro koriste tu činjenicu. Ovdje gledamo televizijske emisije u produkciji njemačkog RTL-a koji se sjetio da treba povezati Srbe, Hrvate, Bosance i Crnogorce. Ne znam da je iko optužio RTL da obnavlja Jugoslaviju. Glavni šou u regiji zove se "Super ljudi". Hrvati potpuno normalno gledaju tu emisiju u kojoj se govori srpski i u kojoj crnogorski voditelj kaže "šjedi". Njima je to potpuno normalno i pored toga što ih njihovi nacionalistički lingvisti uvjeravaju u suprotno.

ILIĆ: Deklaracija oduzima pogonsko gorivo nacionalističkim elitama koje neprestano govore o različitim jezicima i o drugačijem kulturnom miljeu. Kada se pojavi Deklaracija u kojoj se kaže da Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci govore zajedničkim jezikom, tog trenutka im izvlačite tepih ispod nogu i oni onda vrlo burno reaguju, što se dalo i videti.

TOMIĆ: Ne vjerujem da im mi možemo izvući tepih ispod nogu, jer je nacionalizam u velikom usponu i jer su nacionalisti daleko brojniji, glasniji i agresivniji. Ja sam potpisao Deklaraciju jer je to za mene čin samoobrane. Nemam puno iluzija da išta mogu promijeniti.

ILIĆ: Deklaracija trenutno ne može ništa da promeni zato što nema nikakvu političku snagu iza sebe. Može samo da provocira i intrigira. Ali verujem da u budućnosti ona može biti značajna za ljude koji će razmišljati na drugačiji našin oslobođeni ideoloških i političkih stega.

(Radio Slobodna Evropa)

Wednesday, April 26, 2017

Damir Miljević: Očekujem da uskoro propadne i treća banka (Republika Srpska je u dužničkom ropstvu)


O politici zaduživanja Republike Srpske, stanju u bankarskom sektoru i javnim preduzećima sa ekonomistom Damirom Miljevićem razgovarala je Gordana Katana ('Oslobođenje')

*Prema posljednjim podacima koje je iznijela Vlada Republike Srpske, zaduženje ovog bh. entiteta približava se dozvoljenom limitu od 60 posto BDP-a, no politika zaduživanja se nastavlja. Vidite li Vi kraj takvoj vrsti održavanja tekuće likvidnosti budžeta i postoji li alternativa takvoj politici?
- Nažalost, s obzirom na politike koje se provode i koje su zasnovane na daljem zaduživanju, ja ne vidim skori kraj tome, prvenstveno iz razloga što je i domaći i inostrani bankarski sektor u svakom trenutku spreman da finansira Vladu RS-a. Ono što treba razumjeti je da je bankarima bitno da se vraća kamata, a glavnica se ne mora nikada vratiti.
Tako da ovaj sistem može još dugo godina da funkcioniše, s tim što će, normalno, svako novo davanje kredita biti uslovljeno novim ustupcima nekome.

*Kada već spominjete davanje ustupaka za novac, to nas dovodi i do jedne od ključnih tema koja je u fokusu cijele bh. javnosti, a to je set zakona o povećanju akciza na naftu i naftne derivate, što uvjetuje, kako to tvrde entitetski premijeri, MMF za nastavak kreditnog aranžmana s BiH. Da li je to uvjet MMF-a?
- Ono što je interesantno jeste činjenica da u pismu namjera nigdje nije navedeno povećanje akciza kao uslov za taj aranžman. Drugo, iskreno govoreći, mislim da je MMF to stavio na dnevni red iz jednostavnog razloga da zaštiti one koji su davali kredite za infrastrukturu, a to su Evropska investiciona banka i Evropska banka za obnovu i razvoj. Da li je to ili ne uslov MMF-a, manje je važno, ali je činjenica da pare oni neće dati dok se to ne odradi. A to predstavlja katastrofu za privredu u BiH jer će to dovesti do lančanog poskupljenja i pada životnog standarda, a što je loše i za građane i za poljoprivredu.

*Šta će biti s poljoprivrednicima u RS-u, odnosno da li će obećanje o davanju subvencioniranog plavog dizela moći to kompenzirati?
- Pa plavi dizel neće sam po sebi riješiti probleme poljoprivrednika u cijeloj BiH, dakle ni u Republici Srpskoj. Ono što on može da riješi jeste da malo olakša položaj poljoprivrednika i da se uvede red oko te regresirane nafte. No, očito je da su vlasti protiv uvođenja reda, ali za rješavanje njihovih problema potrebno je daleko više mjera koje se trebaju provoditi u dužem razdoblju.

*Nakon stečaja Bobar banke isti scenarij ponavlja se i sa Bankom Srpske. Kako komentarišete činjenicu da i dalje niko za propast te dvije banke nije odgovarao i da se, za sada, sve svelo na spektakularna hapšenja direktorica Agencije za bankarstvo RS-a i IRB-a, odnosno da je na tome sve stalo?
- Kada je u pitanju bankarski sektor RS-a, sasvim je jasno da tu postoji sprega politike s jedne i bankara i tajkuna s druge strane, što je i dovelo do propasti dvije banke, a na putu je da tako završi i treća banka. Očigledno je da nema spremnosti vlasti RS-a da sami rješavaju tu situaciju jer oni su očiti saučesnici. Sad vidimo da je podignuta optužnica na nivou pravosuđa BiH u slučaju Bobar banke i treba sačekati šta će biti. Ono što ja vidim kao problem jesu agencije koje monitorišu rad sistema i u koje se postavljaju podobni, a ne sposobni ljudi. I dok se ta situacija ne riješi, neće biti nikakvog napretka.

*Može li najavljeno donošenje zakona, koji bi kontrolu nad radom bankarskog sektora stavio na državni nivo, doprinijeti većoj stabilnosti u toj oblasti?
- Lično smatram da se tu ništa spektakularno neće desiti jer i kontrola na nivou BiH je sastavljena takođe od politički podobnih ljudi, a ne onih koji su na osnovu svojih sposobnosti taj posao dobili da rade. Tako da opet ostajemo u domenu političke volje da se nešto kontroliše, monitoriše, rješava ili ne rješava.

*Bez i trunke patetike može se konstatovati da su javna preduzeća rak-rana RS-a i već godinama služe za zapošljavanje stranačkog članstva i kupovinu naklonosti glasača. Željeznice, Šume RS-a, Elektroprivreda gomilaju gubitke. Postoji li način da se ta preduzeća stave na noge ili će se ići u njihovu privatizaciju?
- Što se tiče restrukturiranja javnih preduzeća, ja sam tu veliki skeptik iz jednostavnog razloga jer se ne može očekivati da oni koji su ta preduzeća doveli u ovakvu situaciju sada ih restrukturiraju na pravi način. Ja u tu bajku ne vjerujem. Ono u što vjerujem jeste da će biti otpuštanja radnika, da će se tako pokušati zamazati stvari.
Ali, nažalost, ovakva situacija u javnom sektoru vodi do toga da kada nećete ili ne znate kako da upravljate, onda se kao rješenje predstavlja privatizacija. Mada ja mislim da u domenu komunalnih preduzeća, Elektroprivrede, Šuma RS-a, ne bi trebalo ići na privatizaciju jer to neće donijeti korist građanima RS-a.

*Kada opozicija govori o zaduživanju RS-a i finansijskoj dubiozi, koristi termin dužničko ropstvo i grčki sindrom. Koliko je takva budućnost ovog entiteta izvjesna?
- Što se tiče dužničkog ropstva, mi već jesmo u dužničkom ropstvu. Čim dođete u situaciju da oni kojima dugujete pare mogu da uslovljavaju zahtjevima koji nemaju veze s grejs-periodom, visinom kamate, a mi moramo da ispunjavamo uslove da bismo novac dobili. I to da smo u dužničkom ropstvu nije sporno. Ono što je meni sporno je što ni pozicija ni opozicija ne pokazuju spremnost da nađu neki drugi put, osim besomučnog zaduživanja. Odnosno, ja još nisam vidio neki smislen plan kako bi se RS izvukao iz ovakve očajne, ekonomsko-socijalne situacije. Od pozicije mnogo toga ne očekujem, ali i čitava priča opozicije svela se na kritiku vlasti. I to je uredu, ali od opozicije ne stižu ni prijedlozi kako to da se riješi. I zbog takve situacije mi u društvu imamo beznađe i letargiju normalnih, prosječnih građana.

*Grčki sindrom?
- On je kod nas odavno na sceni. Nama Njemačka i Velika Britanija na sto stave Reformsku agendu i mi je potpišemo. Pa nam MMF dođe i kaže daćemo vam pare, ali morate uraditi to, to i to. Pa vam EBRD dođe i također kaže mi ćemo vam dati novac, ali morate uraditi to i to. Pa o kojem mi grčkom sindromu pričamo? Jer jedina razlika između nas i Grčke je ta što su se Grci bunili, a mi nismo.

Gordana Katana (Oslobodjenje)

Tuesday, April 25, 2017

Svetlana Cenić: Rasterećenje privrede od utorka


Bosna i Hercegovina je na kraju 2015. imala 2,1 milijardu maraka odobrenih kredita koje nije povukla i za koje je samo u 2015. platila 3,4 miliona KM penala. Od ukupnog iznosa neangazovanih kredita na FBiH se odnosi 1,1 milijarda KM, na RS 914,2 miliona, distrikt Brčko 57,8 miliona, a na institucije BiH 20,5 miliona KM. Najviše kamata plaćeno je Nemačkoj razvojnoj banci KfW i Evropskoj banci za obnovu i razvoj (EBRD). Najveći deo ovih potpisanih i odobrenih kredita odnosi se na projekte rekonstrukcije bolnica, puteva i železnica. Do kraja 2015., zbog kamata i troškova na neiskorištena sredstva (commitment fee), BiH je izgubila oko 25 miliona KM.
A traži se povećanje akciza, sunce ti poljubim, i onda, kako reče premijer Federacije, punim jedrima napred! Ko da duva u ta jedra? Građani BiH. Da duvaju u jedra i vlastima u leđa, umesto da im vide leđa nakon samo ovakvih podataka, da ne govorim i o nenamenskom trošenju sredstava i rasipništvu?! I ponavljam: razumem ja EBRD i EIB što kroz povećanje akciza traže garancije za otplatu dospelih kredita da bi dali nove pare. Banka k'o banka. Njih razumem, a nas ne razumem. Jer, zašsto se ne povlače već odobrena sredstva namenje na putevima, železnicama i bolnicama?!
I da budemo do kraja otvoreni: u prvobitnom pismu namere MMF-u nema priče o akcizama, dodano je naknadno i na insistiranje upravo ElB-a i EBRD-a. U čuvenoj Reformskoj agendi ih nema! I otkud u akcizama na naftne derivate priča o zdravstvu i poljoprivredi ako su namenska za izgradnju puteva? Naime, 11. aprila ove godine Dodik reče da su s predstavnicima međunarodnih finansijskih institucija dogovorili povećanje akciza, jer će se osigurati sredstva za puteve u RS-u, poljoprivredu i zdravstvo. A već odobrene kredite za iste namene, ponavljam, ne povlačimo i još pride plaćamo kamatu.
Koliko BiH gubi i time što ne usvaja strategije i ne povlači sredstva iz pretpristupnih fondova? Već je jednom izgubila 210 miliona eura za sektor poljoprivrede zato što nisu formirana dva tela na državnom nivou za kontrolu i koordinaciju sredstava iz EU. BiH je do 2014. iskoristila tek tridesetak odsto sredstava EU kroz Instrument pretpristupne pomoći (IPA), a ukupna alokacija samo za BiH od 2007. do 2013. iznosila je 624.802.360 eura za pomoć u tranziciji i izgradnji institucija i 33.698.878 eura za razvoj prekogranične saradnje. Da ne nabrajam dalje i detaljnije. A traži se povećanje akciza.
Prvobitno sporazum o rastu i zapošljavanju, a kasnije Reformska agenda (različito zvanje, isto pakovanje) gromoglasno je najavljivala rast, zapošljavanje i rasterećenje privrede. Od svega je ostalo samo ono: daj, daj, daj i daj još! Nigde onoga: na, na, na i na još! Niko ne govori, na primer, o tome da je PDV na hranu i lekove u evropskom zemljama manji nego u BiH: snižene stope se uglavnom kreću od pet do 13 odsto, a ponegde postoji i nulta stopa za osnovne namirnice i lekove.
Visokoprinosni usevi pšenice i kukuruza oslanjaju se na pesticide - derivate nafte, azotna đubriva dobijena iz prirodnog gasa i nemetalnih fosfatnih đubriva iz zemlje, prerađenih i transportovanih sredstvima na naftni pogon. Irigacione pumpe koriste električnu energiju, koja kod nas mož biti proizvedena iz pogona na ugalj ili iz obnovljivih izvora energije. Poljoprivredne mašine sejačice ili one za prskanje korova pesticidima, kao i setva obavljaju se pogonom na benzin ili dizel. Energija fosilnih goriva se koristi za skladištenje, preradu i transport hrane, posebno ako su u pitanju žitarice i ostale namirnice vazne za ishranu. Supermarketima su potrebni naftni derivati za transport hrane sa farmi, iz luka i proizvodnih pogona do centralnih distributivnih jedinica, a zatim do svake radnje. Prerada hrane (konzerviranje, smrzavanje i sušenje), pakovanje, skladištenje, transport i priprema čine većinu utrošene energije u velikom delu namirnica, a uveliko prekoračuje energiju korištenu samo za njihov uzgoj.
I na sve to se sad traži jos 0,15 KM plus PDV! A konkurentnost domaće proizvodnje ide dalje u minus, uvoz u još veci plus, što znači još veći spoljnotrgovinski deficit.
Zajednička poljoprivredna politika EU (CAP), odnosno direktna plaćanja (subvencije) koje EU daje za poljoprivredu, košta svakog gradanina EU oko 30 centi dnevno, odnosno oko 110 evra godišnje. Evo neka svaki građanin BiH u proseku potroši samo litar naftnih derivata dnevno, kostaće ga dodatnih devet eurocenti. Dnevno! Za šta?! Da kasnije opet plaća putarinu i otplaćuje kredite. Uzgred, da bi se prevezlo milion tona nafte i naftnih derivata godišnje, koliko iznose potrebe bh. tržišta, 91 kamion svakodnevno kruži putevima BiH.
I, eto, samo još akcize i lađa se kreće bosanska punim jedrima. Kako nam obećavaju pravnu državu od ponedeljka, pretpostavljam da odmah iza toga u utorak ide i rasterećenje privrede. Već do vikenda bi se moglo jesti onim zlatnim kašikama, koje će opsluživati sto hiljada novozaposlenih, a slušaćemo i brektanje onih Dodikovih fabrika u svakoj opštini. Reče li iko išta o restrukturiranim javnim preduzećima ili će sve to prekriti, o mila moja (dr-žavo), budžetski snegovi i šaš? Na kredit.

Svetlana Cenić
(Dani)

Monday, April 24, 2017

Djecje igraliste (umjesto crkve) otvoreno na Boriku


Umjesto crkve djeca Borika dobili su novo djecje igraliste! Naime na istom mjestu je i ranije postojalo igraliste ali se malo pocijepalo od dugogodisnje uoptrebe i vec ranije je zasluzilo obnovu.
I, evo sada, povodom 22. aprila-Dana Banjaluke igraliste je renovirano. Ispred desetina kamera radno ali i svecano otvorio ga je gradonacelnik Banjaluke - kako li mu ono bejase ime?!..

Zamislite gradonacelnik cijelog grada sve sa svojom svitom, umjesto crkve otvara djecje igraliste koje su vrijedne ruke trojice radnika obnovile za pet radnih dana!?


Bilo - kako - bilo, igraliste je proizvod pobjede inicijative gradjana Borika nad gradjevinsko-crkvenom mafijom. Konacno se desilo da je vec donesena odluka o gradnji jos jedne nove crkve ustukla pred upornim i odlucnim zahtjevima gradjana.
Tako ce se djeca Borika umjesto ucenja vjeronauke i slusanja ne bas zanimljivih i razumljivih molitvi nastaviti igrati na obnovljenom igralistu.


Ovako je igraliste izgledalo juce poslije podne.
Vrijedilo je, gradonacelnice!




Sunday, April 23, 2017

Raša Popov: zagonetkar – odgonetkar

Raša Popov (1933 - 19.4.2017) 

Preminuo je pisac, pjesnik za djecu, novinar, glumac, pronalazač, Radivoj Raša Popov.

Generacije su odrastale uz njegove knjige, tekstove, TV emisije, uz njegov šarm...

Nezaboravan u ulozi Proke Pronalazača: 'Šešir bez dna' i 'Fazoni i fore' (''Igrao sam uvek zapravo samog sebe!'') ''Sunce ima pege, mesec ima bore, a šta deca imaju - fazone i fore. Tata ima probleme, mama ima more, a šta deca imaju - fazone i fore.''

***

“Znaš li ti da iako se popne na vrh planine patuljak i dalje ostaje patuljak?”
“A šta to znači?”
“To znači da se ne raste od penjanja na planinu, nego od čitanja knjiga.“
Piscu Raši su objavili knjige:
"Dva oka" , "Gvozdeni magarac", "Žabac koji ne zna da ćuti", "Trulež zglave" , "Šešir bez dna", "Lažljiva usta istine", "Vozom posred ulice", "Bio sam srećni konj", "Bajke za XXI vek", "Čarobnjakov SMS", "Mali zeleni", "Sofijine ljubavi", "Mokrinski patuljci" i "Usamljena princeza".

***

Pričao je priče o matematici, o hemiji, o šargarepama, o pantalonama, o eksplozivnom svemirskom modulatoru, o loptama, o rajsferšlusima, o sandalama, o čačkalicama... O čemu god, nije uopšte bilo bitno, svi su slušali.

***

"Da biste uspešno razgovarali sa detetom, vi morate da se popnete na njegov nivo. Raši je to uspelo jer je u seriji 'Fazoni i fore' ušao u dečju maštu. Ušao je u dečja srca zauvek", kaže o Raši Popovu njegov brkati prijatelj Ršum.
Pesnik za decu Mošo Odalović kaže da je Raša Popov bio ”dragocen, neponovljiv, zagonetkar, odgonetkar, dosetkar i znalac mnogih tajni“.

***

Djeca su ga doživljavala kao svoga dedu... u najljepšem smislu te riječi.

(internet)

Saturday, April 22, 2017

Sretan vam 22. april - Dan Banjaluke

U ovo promrzlo jutro 22.aprila 2017. svim svojim sugradjanima koji danasnji dan osjecaju kao praznik naseg grada zelim sretan 22. april, dan kada su 1945. godine antifasisti oslobodili nas grad od fasista.


Na zalost, antifasizam, pravda, cast i postenje vise ne stanuju (ili rijetko kada stanuje) u nasem gradu.



Thursday, April 20, 2017

Snježana Kordić: ” Jasno je da se i kod nas radi o zajedničkom jeziku”

Povodom objave Deklaracije o zajedničkom jeziku kao i žestokih napada na nju i na njene potpisnike sa lingvisticom Snježanom Kordić je razgovarala Sanja Ćirić ('Vreme')


Mnogi smatraju da je vaša knjiga 'Jezik i nacionalizam' bila uvod u Deklaraciju o zajedničkom jeziku, pa čak i da Deklaracije ne bi ni bilo da vi knjigom niste pokrenuli lavinu pitanja o jeziku koji se govori i razume u Bosni i Hercegovini, u Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji.
Možda je knjiga proširila u javnosti svijest da je u svijetu čest slučaj da više naroda u više država govori zajednički jezik s varijantskim razlikama, da je engleski takav tip jezika, njemački također, a i španjolski, arapski i brojni drugi. Budući da svaki takav jezik ima nekoliko centara, jer svaka država ili narod je jedan centar, naziva se u sociolingvistici policentrični standardni jezik.
Jasno je da se i kod nas radi baš o takvom zajedničkom jeziku, jednom ali ne i jedinstvenom jer ima četiri centra i sastoji se od četiri standardne varijante, kao što i njemački nije jedinstven nego se sastoji od standardne austrijske, njemačke i švicarske varijante.
Svaki centar može samostalno kodificirati svoju varijantu, dakle objavljivati rječnike, gramatike i pravopise u kojima postoje i normirane razlike naspram drugih varijanata zajedničkog jezika. Kod policentričnog jezika sve varijante su ravnopravne i nije jedna jezik, a druge varijante tog jezika.
Skoro 8.000 stanovnika Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije koji su svojim potpisima podržali Deklaraciju već u prvoj nedelji nakon što je 30. marta potpisana u Sarajevu, nadvisili su i nadjačali negativne reakcije i istakli nacionalistički motiv u njima. Šta je na osnovu ovakvog prijema moguće zaključiti o Deklaraciji, ali i o onima kojih se Deklaracija tiče?
Očito je da kod određenog broja ljudi postoji svijest o zajedničkom jeziku i da žele prestanak nacionalističih manipulacija oko toga. Žele opušteniji odnos prema jeziku i prema činjenici da više naroda ima zajednički jezik.
To ništa ne utječe, kako u Deklaraciji i piše, na postojanje zasebnih nacija i država.
Ne utječe ni na varijantske posebnosti svake sredine jer vidimo da takve posebnosti ima engleski jezik u Americi naspram Britanije, ili njemački jezik u Austriji naspram Njemačke. U Deklaraciji i piše da između standardnih varijanti policentričnog jezika postoje razlike u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama, upotrebi pisma, rječničkom blagu kao i na ostalim jezičnim razinama.
Deklaracija se također zalaže da se u svakoj sredini više uvažava sloboda individualnog izbora i jezična raznovrsnost. A i veća sloboda upotrebe dijalekata odnosno smanjivanje predrasuda u vezi s tim. Da se raznovrsnost gleda kao zanimljivost i bogatstvo, a ne kao izvor netrpeljivosti i potcjenjivanja.
Najviše javnih zamerki Deklaraciji upućeno je iz Hrvatske a ne iz Bosne i Hercegovine u kojoj je insistiranje na različitim jezicima najočiglednije, i koja zbog toga ima čak i materijalnu štetu. Molim vas za komentar.
Bošnjački nacionalisti su samo malo kasnili za hrvatskima u svojim ogorčenim reakcijama. Zadnjih dana su se izjednačili u histeričnoj buci i falsificiranju sadržaja Deklaracije, a i u pokazivanju vlastite neobrazovnosti, npr. u njihovom listu 'Stav'.
U Hrvatskoj vlada prava paranoja u vezi Deklaracije. Čitav državni vrh odmah se oglasio, predsjednica, premijer, ministrica, razni ministri, šefovi kulturnih institucija, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Matice hrvatske – netko je dobro zapazio da se još jedino par lovačkih društava u Hrvatskoj nije oglasilo protiv Deklaracije.
U svim tim izjavama je očito da uopće nisu pročitali Deklaraciju, iako je jako kratka. Šire neistine o njoj, prave paniku kao da nastupa smak svijeta. Za vikend su razni tjednici i novine u Hrvatskoj izdvojili svaki po sedam do četrnaest stranica napadima na Deklaraciju. Ta halabuka pokazuje da je Deklaracija izuzetno značajan događaj, da se njome dirnulo u jezgru nacionalističke religije.
Gospodin Zlatko Hasanbegović, bivši ministar kulture Hrvatske, izjavio je nedavno za HRT Vijesti da Deklaraciju treba tumačiti u širem političkom konceptu, i da u njenoj ”sjeni vidimo zakladu Njemačke” sa ”stožerom i hegemonom u Beogradu”. Po gospodinu Hasanbegoviću Srbija hoće da iskoristi prazninu u Bosni i Hercegovini nastalu nakon službenog povlačenja Hrvatske, što po njemu dokazuje izjava srpskog premijera Aleksandra Vučića u Berlinu da te narode ”pri tom misli na narode izvan EU, povezuje zajednički jezik koji on naziva srpskim.” Da li je to tačno?
Teorija zavjere bivšeg hrvatskog ministra kulture plod je njegove bujne mašte. Deklaracija je nastala spontano, rađena je volonterski, a od navodnog zalijevanja novcem iz nekakve njemačke zaklade ja sam u četiri mjeseca, koliko je trajalo naporno brušenje Deklaracije, dobila honorar u vrijednosti od dvadeset eura kao govornik na panel-diskusiji prilikom dvodnevnog sudjelovanja na promociji Deklaracije u Sarajevu. Tako da mogu se od srca smijati na tvrdnju iz hrvatskih novina da ”ovih se dana uključila i njemačka jezikoslovka osječkih korijena Snježana Kordić promicanjem svoje Deklaracije o zajedničkom jeziku, nastale uz snažnu financijsku injekciju njemačkog kapitala (Allianz Kulturstiftung).”
Zbog zauzetosti oko Deklaracije odbila sam ponudu da ovaj semestar držim nastavu iz sintakse i sociolingvistike na slavistici Sveučilišta u Grazu. To sam navela u službenom odbijanju ponude šefici slavistike Renati Hansen-Kokoruš. A znate li kolika je plaća profesora na fakultetu u Austriji? Veća je od plaće Kolinde Grabar-Kitarović i Andreja Plenkovića zajedno.
Deklaracija iz 1967. godine je uspela zato što je bila politički projekat. S obzirom da je vaša Deklaracija apel (kako ju je nazvao profesor Ranko Bugarski), što znači da nema nikakvu izvršnu moć, na koji način planirate da rešite recimo, problem segregacije u školama koji ističete u tekstu Deklaracije, s obzirom da ga je moguće rešiti jedino promenom sistema obrazovanja?
Potpisi brojnih prominentnih osoba uz podršku više tisuća ljudi vrše pritisak na političare da poduzmu nešto u tom smjeru. Što se tiče konkretne primjene u nastavi kako riješiti problem segregacije, navest ću nekoliko stvari.
Potrebno je izmijeniti sadržaj udžbenika. Jedna promjena u udžbenicima je da se izbace iz njih nacionalistički sadržaji. Druga promjena je da se dodaju primjeri izvornih tekstova iz sve četiri varijante, takvi koji reprezentiraju što je najuobičajenije i najproširenije u nekoj sredini, a ne onakvi koji bi promovirali novoforsirane oblike. Jer standardna varijanta je ono što je prošireno i neutralno u praksi, a ne ono što se pokušava nametnuti.
Potrebna promjena u nastavi jezika bila bi i da se učenicima pusti da slobodno koriste varijantu koju žele, dakle da ih nastavnici ne ispravljaju ako koriste razne varijante.
A kad ste već spomenuli staru Deklaraciju od prije pola stoljeća, čiji jubilej je nedavno pompozno obilježen u Hrvatskoj, mogu naglasiti da nova Deklaracija ispravlja netočnost iz stare da se narod i jezik podudaraju jer to je prevaziđeno tvrditi s obzirom da imamo brojne suprotne primjere u svijetu. I mi smo samo jedan od mnoštva takvih primjera.
Izjavili ste da su inicijatori Deklaracije mladi ljudi. Da li bi smelo da se zaključi da će nam budućnost biti razumnija nego što je sadašnjost?
I razumnost i nerazumnost su u prirodi čovjeka. Možda bi obrazovni potencijal ove Deklaracije mogao postići da više ljudi razumno prilazi temi jezika, da manje nasjedaju na demagogiju i zamagljivanje plasirano često baš iz akademskih krugova.
A kod mladih inicijatora određenu ulogu je odigralo i cenzorsko ponašanje urednice časopisa 'Jezik' Sande Ham jer kad su prije dvije godine na Facebook-stranici tog časopisa na pristojan način samo dotakli pitanje postojanja zajedničkog jezika spomenuvši knjigu Jezik i nacionalizam, odmah ih je blokirala i zatrla svaku mogućnost razgovora o toj temi.
Taj svoj postupak je čak navela s ponosom u jednom intervjuu. A nepravednost tog čina potakla je mlade ljude da još detaljnije prouče Jezik i nacionalizam, da saslušaju i konferenciju pod tim imenom u Sarajevu i da naposljetku dođu na ideju o sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, u čiju se doradu poslije uključilo tridesetak eksperata.
Vjerujem da bez diktatorskog i iracionalnog odbijanja samog spominjanja jedne obične knjige ne bi se pokrenuo lanac događanja koji je rezultirao Deklaracijom.

(Sanja Ćirić, 'Vreme')

Wednesday, April 19, 2017

Ivan Lovrenović: Vuk Kulenović (umjesto nekrologa)


Jutarnji internet me obavještava: iznenada, u sedamdesetprvoj godini, u američkom gradu Bostonu gdje je godinama živio i radio, umro je kompozitor i renomirani muzički pedagog Vuk Kulenović (Sarajevo, 1946).
Bio je sin Skenderov, a muzički dar je valjda naslijedio od oca, koji jest bio pjesnik ali takav, da mu je sva silna i suptilna pjesnička energija počivala na muzičkom osjećaju svijeta i jezika. A, eno, i Vukov sin Vladimir u Americi vrlo je poznat i priznat muzičar. U Ameriku Vuk Kulenović otišao je sa suprugom i dvojicom sinova nakon 1992, pošto je kao organizator protesta protiv Slobodana Miloševića bio obilježen kao nepoćudan.
Kulenovići! Hoće li se ikada u nas naći netko nadaren odgovarajućom „žicom“, da napiše sagu o Kulenovićima, onoliko veliku i fascinantnu kakvu ta nevjerojatna loza zaslužuje? Faktografsku građu o njoj do 1918. godine akribično je izložio Husnija Kamberović u monografiji o begovskim posjedima u Bosni i Hercegovini.
Putopisni doživljaj prapostojbine Kulenovića na Uni pod Ostrovicom, u Kulen-Vakufu, i fragment sjećanja iz djetinjstva na varcarske Kulenoviće, ispisao sam u Sedam dana po Bosni u kolovozu 2008.
Una i Ostrovica – dvije rijeke, obje čiste i pitke, dar božiji. Nije Ostrovica jedina kulenvakufska tvrđava; nasuprot njoj, odmah iznad ceste, diže se manje i pitomije brdo Havala i na njemu ostaci druge tvrđave, a i sam Kulen-Vakuf bio je svojevrsna utvrda, okružen vodom sa svih strana. Sve su to živopisni tragovi nekadašnjega značenja ovoga prijelaza preko Une na granici svjetova poslije Karlovačkoga mira (1699), kada Turska mora napustiti ličko-dalmatinske krajeve, a stara tvrđava Ostrovica postaje granična utvrda, s prvim kapetanom Salihagom Kulenovićem, dokumentiranim u zapisniku o trium confinium, tromeđi Austrije, Venecije i Turske od 13. 8. 1699. Za razliku od Ostrovice, jake i surove vojničke utvrde za koju su se morali brinuti i ginuti, na Havali namjestili su Kulenovići svoju obiteljsku tvrđavu-rezidenciju, i počev od rodonačelnika Salihage, mitski plodnoga, izrodili cijeli jedan mali narod, čije ćete srodstvenike danas naći na svih pet kontinenata, u telefonskim imenicima najvećih gradova od New Yorka do Tokija, od Moskve do Capetowna. Ima ih koji procjenjuju da bi danas u svijetu moglo biti najmanje 5.000 izravnih potomaka Kulenovića! A neusporedivi Hamdija Kreševljaković, posvećeni istraživač života u bosanskih gradovima osmanskoga doba, opaža u Kulenovića dvije karakteristične crte: jedni su, kaže, bili zulumćari, drugi skloni knjizi mimo sve begove, hafizi i alimi.
Do danas im se izgovor prezimena promijenio, „modernizirao“: Kulénović, razliveno, s dugouzlaznim naglaskom na drugom slogu. Iz djetinjstva nosim u sluhu način na koji su stari Hasanbeg iz Varcara i poduzetni Ibrahimbeg iz Bilajca, djedovi prijatelji, izvorno izgovarali vlastito prezime: Kȕlenović, udarno i resko, s kratkosilaznim naglaskom na prvom slogu. Iz toga doba priča: Ibrahimbega je otac, stari Salihbeg Kulenović, za one Jugoslavije slao na agronomske škole u Švicarsku, pa kad se ovaj vratio kao svršeni agroinženjer i počeo „sijati kukuruz u redove“, stari je bjesnio gledajući sa čardaka, te vikao na seize ne mogavši se pomaknuti od ogromne debljine: „Skinider mi pušku sa duvara da ubijem komunistu! Komunista, jašta je, vidi šta radi!“ Sjećam se Ibrahimbega: petkom bi dojahivao iz Bilajca, dostojanstven i uredan na čistu, skromno a otmjeno opremljenu konju, osedlanu sedlom bosanskim. Konja bi ostavio u našem dvorištu, pa pješke odlazio u čaršiju, u Krzlaraginu džamiju na džumu.

Ivan Lovrenović

Monday, April 17, 2017

Banjaluka 2017 (1)

Ljubav niko nikada nije objasnio- niti ce objasniti! I dobro je sto je tako. Bogat je onaj koji je dozivio mnogo ljubavi. Razne su ljubavi, od one prema drugom bicu, prema prirodi, sportu... do ljubavi prema gradu.
Ponekad preispitujem svoju ljubav prema Banjaluci. Zbog onoga sto sam u njoj dozivio devedesetih, zbog onoga zbog cega sam je napustio, zbog mnogih razloga danas Banjaluku osjecam kao preljubnicu koju i dalje volim.
Mi toga nismo bili svjesni, ali su se nasoj "krajiskoj ljepotici" kroz istoriju, iza nasih ledja, udvarali i oni koji su je zeljeli pokoriti samo sebi i upotrijebiti za svoje ciljeve, o kojima mi, njeni djecaci i djevojcice, nismo nista znali. Kako to u zivotu biva, ona, preljubnica se s nama zabavljala i igrala a na kraju priklanjala glasnijima, jacima, bogatijima. Danas nam potajno, pogledom u prolazu, salje signale da je jos uvijek nasa... Zbog tih skrivenih pogleda mi, njeni djecaci i djevojcice, se njoj - nevjernici i preljubnici i dalje vracamo i dalje je volimo, jer, zapravo, ne zelimo da izgubimo ostatke svoje mladosti.

Svake godine, pred polazak u Banjaluku, znam da cu u njoj traziti ono sto mi je lijepo, da cu nastojati da se ne osvrcem na ono sto ne volim. Jer znam, kad to prestane, kad se prestanem radovati susretima sa djecacima i djevojcicama koje je vole kao i ja, prestace i moji povratci.

Jos prosle godine smo culi za Ljubacevske doline, etno selo u Ljubacevu na pocetku uspona prema Skenderu. Lani smo ga pokusali pronaci i nije nam uspjelo. Ove godine, zajedno sa Ljiljom i Mariom, uocimo putokaz i skrenemo na desno negdje iza kamenoloma. Nakon 3-4 kilometra voznje krivudavim i uskim putem stignemo do parkinga - i cim smo zakoracili iza kapije dozivimo prijatno iznenadjenje. Tu nas doceka kuvar koji prije rucka prodaje ulaznice. Zatim nam osnivac i vlasnik sela objasni o cemu se radi: tridesetak autenticnih koliba namjenski namjestenih eksponatima vode nas kroz istoriju seoskog zivota u ovom kraju. Od ucionice, kuhinje, gostinjske sobe, kovacnice, radionica... do restorana koji nudi autenticna jela i pica... Trideset hiljada eksponata skupljenih s ljubavlju i entuzijazmom.
Prelijepa, pitoma priroda - lijep izlet...
I sve na manje od pola sata voznje od centra Banjaluke.












Saturday, April 15, 2017

Sretan Uskrs/Vaskrs!

Svima vama koji danas slavite najveci hriscanski praznik 

zelim sretan Uskrs!
Hristos vaskrse!

(Aranzman Antonija-Tonka Gagula)

*******************
Povodom ovogodisnjeg Uskrsa banjalucki biskup Dr. Franjo Komarica uputio je slijedece rijeci:
"Ali, ako ja, kao Hrvat. hoću da samo hrvatujem. i onda ne znam ni za koga tko nije Hrvat, i to moje stranke, onda ne trebam ja takvog Hrvata. Ja se moram stidjeti takvog hrvatstva. Jednako tako, ako ja, kao Srbin, ne mogu kraj sebe izdržati nesrbina, odnosno i člana neke druge partije, onda kakav sam ja to čovjek? Ako ja, kao Bošnjak, ili ne znam tko, jednako tako ne postupam s drugima, to je urušavanje onoga najvrednijega što mi imamo u čovjeku, a to je njegovo ljudsko dostojanstvo, njegova obveza da afirmira ono najvrijednije u sebi. Pogotovo ja to očekujem od vjernika, jer vjernici pozivaju da nisu plod slučaja, nego da ih je stvorio jedan duh, kojega mi zovemo Bog, jedan svemogući duh, koji upravlja ne samo malom zemaljskom kuglicom, nego beskrajnim svemirom i uređuje i makro, i mikrokosmos. Ne moram to vjerovati, ja ne moram biti vjernik, to je moja sloboda, ali ako sam vjernik, onda moram znati šta to znači",

Friday, April 14, 2017

Svetislav Basara: Trauma kao izbor


Predstavljajući poraz u kosovskom boju kao centralni događaj srpske istorije, ozlojeđenost zbog “gubitka carstva” kao ključni faktor nacionalne kohezije, a pobedu (osvetu) u budućem kosovskom boju kao nacionalni program...
...naši su devetnaestovekovni mitotvorci i državotvorci - uz olakšavajuću okolnost da su to učinili iz najboljih namera - trasirali put mnoštvu budućih srpskih poraza.

Ozlojeđenost i osujećenost, osećanje poraženosti i večite izloženosti nepravdi, u Srbiji su s vremenom poprimili oblike nacionalnog karaktera, sušte suprotnosti mesijanskom i pobedničkom duhu preovlađujućem u Rusiji, od koje se - u XIX kao i u XX i XXI veku - očekivala bratska pomoć u projektu osvete Kosova i restauracije Dušanovog carstva, ali - kada nas je potucanje po istorijskom bespuću i tamo odvelo - i u izgradnji besklasnog društva.

Osnova našeg (preovlađujućeg) nacionalnog karaktera - koji, da ne bude zabune, nije ni urođen ni usudom predodređen niti je svojstven samo Srbima, nego je spolja nametnut, pa opšteprihvaćen - jeste “izabrana trauma” psihološko stanje koje Vamik Volkan opisuje kao nespremnost (ili nesposobnost) velikih grupa - ili čitavih naroda - da prevladaju neki traumatičan događaj iz prošlosti, pa taj događaj mitologizuju i tu mitologizovanu (i ideologizovanu) traumatizovanost prenose s kolena na koleno na buduće generacije.
I još Volkan dodaje: “Jednom kada trauma postane ‘izabrana trauma’, istorijska istina o traumatičnom događaju postaje irelevantna.”

Eto, uzgred, mogućeg odgovora na pitanje iz podnaslova Đorgovićeve knjige - šta ljude u Srbiji tera da rade protiv sebe? Ti se ljudi ( a u Srbiji ih je većina) intuitivno opredeljuju - i masovno podržavaju - politike koje će “obezbediti” kontinuitet traumatizovanosti. Prosto rečeno: tamo gde vlada izabrana trauma, osim traumatizovanosti nema drugog izbora.
Traumatizovanost možda jeste neprijatna, ali je istovremeno i opravdanje za inerciju i nepočinstva počinjena u ime osvete nad nanosiocima traume, čije prevazilaženje se suštinski ne želi. U devetnaestovekovnoj Srbiji je, recimo, ubiti Turčina bilo junačko delo, što u ondašnjoj Evropi psihotizovanoj razobručenim nacionalnim romantizmima nije bilo naročito zazorno, ali je - zahvaljujući vanvremenosti srpske stvarnosti oblikovane mitologizovanim istoricizmom - ubiti Turčina bilo junačko delo i krajem XX veka, u vreme, dakle, kada su nacionalni romantizmi bili stvar daleke prošlosti.

Eto zato juče rekoh da omladinski protesti treba da budu pobuna protiv ubuđale nerealnosti, a ne zahtev za ostavku Maje Gojković jer će na njeno mesto doći Raja Stojković, a sve će drugo ostati isto.

Svetislav Basara 
(Danas)

Monday, April 10, 2017

Duško Vujošević


Je li zaista važno to što su Vujoševići iz plemena Kuča, kako piše u jednoj od biografija novog selektora košarkaške reprezentacije BiH? Posebno kad se dijete, Duško u ovom slučaju, rodi u Titogradu 1959. (neki dan, 3. marta, proslavio je rođendan), a sa pet godina preseli u Beograd?
Hajde, dobro, i to je valjda neka vrsta besmislenih balkanskih atavizama.
No, nimalo besmislena nije karijera ove, kako ce reći balkanska sportska javnost, legende beogradskog Partizana. Dovoljno je samo reći da je 2009. dobio nagradu "Aleksandar Gomeljski" za najboljeg trenera Eurolige u sezoni 2008/09. Nagrađen je zato što je tada po drugi put zaredom uveo Partizan u četvrtfinale Eurolige i prvi je dobitnik "Gomeljskog" koji nije osvojio Euroligu te sezone.
Legenda Partizana je zato što je taj klub vodio u tri navrata i s njim osvojio 12 titula šampiona što bivše SFRJ, što SRJ, što Srbije. Radio je i u Španiji, Italiji, Rusiji, vodio Oximesu, Bresciu, Olimpia Pistola, Pesaro, CSKA, danas je u francuskom Limogesu.
Među klubovima koje je vodio je i beogradska Crvena zvezda, što su mu partizanovci ipak oprostili: "Dule Vujošević može i sa Zvezdom da uzme titulu, al' ga zabole", zapisali su na Facebooku. Tu su zapisali i da "Dule Vujošević u lice govori sudijama ono što im Grobari psuju ispred televizora"...
Kažu da je živac, nimalo njezan prema igračima. Za šta on ima i dobro objašnjenje: "Mi smo tim, a sa druge strane funkcionisemo kao familija. Mojim igračima je jasno da ih ja volim kao otac, a sa druge strane i vi i svako drugi imate nekoga koga možete da podnesete kad vas opsuje i svašta vam kaže. Opet, kad vas drugi opsuje, vi hoćete da se bijete. Sad, i ja zbog neke svoje nervoze psujem više nego što bi trebalo, ali ima nekih situacija kad prosto psovka ima mesta".
Dobro, nisu ni bh. reprezentativci baš... Vidjeli smo ih i u takvim situacijama.
Vujošević je vodio seniorske reprezentacije prvo zajednicke Srbije i Crne Gore i osvojio šesto mjesto na Evropskom prvenstvu u Švedskoj, a onda i samostalne Crne Gore, s kojom je izborio plasman na Evropsko prvenstvo 2011., ali je krajem 2010. podnio ostavku, pa tamo išao kao stručni savjetnik reprezentacije.
Bh. reprezentaciju će preuzeti na kraju ove sezone kad mu u Limogesu istekne ugovor. Pod kojim uslovima će raditi ovdje, Košarkaski savez BiH nije objavio, ali je predsjednik Saveza Aleksandar Fulurija demantovaoniaklapanja srbijanskih medija da se radi o "između 40 i 50 hiljada eura godišnje". Ne zna se ni ko će biti u Vujoševićevom štabu jer će saradnike on birati sam...

Saša Rukavina
('Dani')

Saturday, April 08, 2017

In memoriam: Relja Bašić

Relja Bašić preminuo u 88. godini života


Relja Bašić je u svojoj karijeri  odigrao 3766 predstava, snimio 137 što domaćih što inozemnih filmova, potpisao 26 režija, osnovao i trideset godina vodio putujuće kazalište Teatar u gostima.

Rođen u Zagrebu 14. 2. 1930. Godine (njegova majka Elly Bašić je bila poznata hrvatska glazbena pedagoginja i pijanistica). Diplomirao glumu na ADU u klasi dr. Gavelle. Godine 1955, a pri kraju studija na ADU (Zagreb), redatelj Bojan Stupica ga angažira u HNK u Zagrebu, gdje je ostvario niz uloga s istaknutim redateljima (Stupica, Radojević, Gavella, Paro, Habunek, Violić, Juvančić, Spaić). Glumio je i u Teatru ITD, Kazalištu Komedija, Zagrebačkom kazalištu mladih, Teatru u gostima, kao i na Dubrovačkim ljetnim igrama.
Na filmu Relja Bašić debitira već za vrijeme studija u antologijskom Koncertu Branka Belana (1954.), jednom od najvažnijih i najboljih ostvarenja jugoslavenskog filma. Ostvario je istaknute uloge u filmovima koji su uticali na tok hrvatske i jugoslavenske kinematografije, poput Ronda Zvonimira Berkovića ( Zlatna arena u Puli 1966. g.) i Tko pjeva zlo ne misli Kreše Golika (g. Fulir).
Njegova filmska karijera broji 56 domaćih i, služeći se njemačkim, francuskim, slovenačkim, talijanskim te engleskim jezikom, 71 strani naslov.
U čitavom nizu priznanja i nagrada Relja Bašić ima i UNESCO-ovu nagradu za umjetnika za Mir.

(internet)

Friday, April 07, 2017

Alternativno (pravilno) objasnjenje umjetnicke slike...


U Nacionalnoj umjetničkoj galeriji u New Yorku muškarac i žena su se zagledali u sliku koja ih je zbunjivala. Slika je prikazivala trojicu crnca koji goli sjede na klupi u parku. Dvojica crnca su imali crne penise dok je crnac u sredini imao ružičasti penis.
Kustos galerije je primijetio njihovu zbunjenost slikom pa im je ponudio svoju stručnu pomoć.
Pola sata je objašnjavao kako slika simbolizira kastraciju crnaca u većinski bijelom, patrijarhalnom društvu. "Zapravo", istaknuo je kustos, "neki ugledni kritičari vjeruju da ružičasti penis odražava istovremeno kulturnu i socijalnu izoliranost homoseksualaca u suvremenom društvu".
Kada se kustos udaljio muškarac, koji je stajao u neposrednoj blizini para, upitao ih je: - Da li biste željeli da znati što slika stvarno predstavlja? - Zašto biste vi imali bolje objašnjenje od kustosa, eksperta galerije? - Zato što sam je ja naslikao - odgovori Mersad Berber, bosanski slikar - U stvari, nema crnaca na slici. Ovo su samo tri zenička rudara. - Mujo, onaj u sredini, bio je kod kuće na "ručku".

Thursday, April 06, 2017

P​ar dobrih starih


Jaja
Pita učiteljica Pericu:
- Perice, što nam daje kokoška?
- Јаja.
- Bravo. I što još?
- Јоš jaja.
- Dobro, a na čemu ti spavaš?
- Na krevetu.
- А šta ti je pod glavom?
- Ruke.
- Hmm… Da probamo drugačije. Na čemu spava tvoj otac?
- Na mami.
- А kad ti mama nije tu?
- Na susjedi.
- А kad nema susjede?
- Тad' nema ni tate.
- Jaooo… Ajmo ovako, na čemu spava tvoj djed?
- Na krevetu.
- I što stavlja pod glavu?
- Јаstuk.
- Ako udarimo jastuk, što dobijemo?
- Perut!
- А ako ga udarimo jače?
- Prašinu!
- А акo uzmeš nož i isječeš jastuk, što dobiješ?
- Šamar od djeda!
- Dobro, šamar, što još?
- Paaa, perje.
- Еее, konačno! I znači, što nam daje kokoška?
- Pa rekao sam Vam – jaja

Mladenci
Što rade mladenci prve bračne noći?
Jedan broji novce, a drugi stavlja slike na Faceboo
k

Stolovi
Ide direktor u obilazak svoje firme, zastane pored jednoga radnika i pita ga:
- I, koliko ti stolova napraviš na dan?
- Dva, odgovori radnik.
- Svašta! Ovo je nečuveno, ja ih mogu napraviti i 10, ljutito će direktor.
- Pa naravno, jer ste vi stolar, a ja sam diplomirani ekonomist.

Tenisice
Kampirali Mujo i Haso u Africi i vide da im se približava lav.
Mujo sjedne i brzo oblači tenisice.
Haso ga pita: "Mujo, stvarno misliš da ćeš u tenisicama biti brži od lava?"
Mujo: "Neću biti brži od lava, ali ću biti brži od tebe"

E, kad krene, krene!
Žena uz jutarnju kavu čita novine i shvati da je njen loto listić izvukao sedmicu. Sva sretna odlazi šefu da bi dala otkaz.
Kad tamo, šef joj se ispričava - zbog smanjenja posla, prekobrojni moraju otići, ali za utjehu, uz ogromnu otpremninu. Dvostruko sretna, odluči kupiti novi auto.
Ulazi u najbliži auto salon i u tom trenutku počinje vatromet. Prilazi joj prodavač i kaže:
- Vi ste naš milijunti posjetitelj i dobivate besplatno najnoviji model Mercedesa!
Još uvjek u šoku, žena u novom automobilu odlazi kući. Natoči čašu šampanjca, priđe prozoru i vidi - stiže muž u svom autu.
Tek što je zakoračio na cestu, udari ga kamion i auto nestane u plamenu.
Žena podigne čašu, nazdravi i promrlja:
- E, kad krene, krene!

Jaja
Upravo kad se nagnuo nad pacijenticu spremajući se započeti zahvat, zubar se odjednom lecnuo.
- Oprostite, gospođice, al’ ovo što držite u ruci su moja jaja…!
- Znam, znam, odvrati nježno pacijentica...
- tako ćemo i vi i ja dobro pripaziti da onog drugog ne zaboli.

Crno-bijeli svijet
Mladi par dobio dijete, oboje su bijelci, a dijete crno.
Muž upita:
- Draga zašto je dijete crno?
- Znaš, kad sam se porodila nisam odmah imala mlijeka i zamolila sam jednu crnkinju da ga podoji.
Muž ode kući i ispriča sve svojoj majci i pita ju je li to moguće.
- Moguće je sine. Ja kad sam tebe rodila nisam imala mlijeka, pa sam ti dala kravlje i zato si glup k'o tele!

Wednesday, April 05, 2017

Most radija Slobodna Evropa Kriminalna država


Zlatan Begić, docent Pravnog fakulteta u Tuzli i Srđan Šušnica, politički analitičar iz Banjaluke su o kriminalu u političkom vrhu u Bosni I Hercegovini razgovarali sa novinarom Omerom Karabegom.


U BiH se političke elite održavaju na vlasti masovnim krađama na izborima. Naime, u ovoj zemlji na izbore izađe 1,6 -1,7 miliona ljudi, od toga bude 300.000 do 400.000 nevažećih glasačkih listića. Onda svi, pa i međunarodna zajednica, kažu da su izbori bili demokratski. Tako kod nas na vlasti opstaju političke partije za koje odgovorno tvrdim da liče na organizovane kriminalne skupine koje imaju svoju logiku funkcionisanja, svoje članstvo, svoje ciljeve, čak i svoje vlastite institucije.

SRĐAN ŠUŠNICA: Kad je Mladen Ivanić bio premijer, na optuženičku klupu stavio je Dodika, a Dodik je, kada je postao premijer, stavio Ivanića. To samo potvrđuje da policijski i pravosudni aparat ne radi u interesu države, društva i građana. On služi za kontrolu političkih protivnika i za kontrolu onih koji mogu da ugroze najmoćnije igrače. Naš policijski i pravosudni aparat je korumpiran.

BEGIĆ: Nedavno smo imali prilike da vidimo pravu stranačku vojnu vježbu na primjeru Univerziteta u Tuzli. Rektor, koji nije pristao da uradi ono što je vlast od njega tražila, bio je izložen prijetnjama i ucjenama. Čitava mašinerija vlasti digla se protiv šačice ljudi koji pokušavaju da spasu ono malo akademske autonomije što je ostalo u Bosni i Hercegovini. Na drugim univerzitetima u BiH odavno više nema nikakvog otpora.

ŠUŠNICA: Dodik je u poslednjih deset godina uspio da spoji dvije klike u Republici Srpskoj - ratnozločinačku iz Bosanske krajine i svoju kliku poratnih privatizacijskih i tenderskih tajkuna - i da tako obezbijedi širu podršku kriminalnog i polukriminalnog miljea za ono što radi. Geopolitički on se sve više pozicionira vezivanjem za Rusiju i njene tajkune, kao i za ruske geopolitičke interese. On je sebe predstavio kao eksponenta ruske politike na Balkanu, kao jednog od najtvrđih i najučinkovitijih eksponenata. U takvoj situaciji pravosudnim institucijama nije lako da priđu Dodiku.

BEGIĆ: Takozvane državotvorne stranke, koje na sav glas pričaju da se bore za državu BiH, rastakaju pravni sistem ove zemlje i narušavaju ustavni poredak donošenjem zakona koji su u isključivom interesu tajkuna. Dok se na međunarodnoj sceni navodno bore za pravdu i za reviziju presude Međunarodnog suda pravde, kojom je Srbija oslobođena odgovornosti za genocid u Srebrenici, oni su odlukama domaćih sudova onemogućili te žrtve da dobiju naknadu štete pred domaćim sudovima. I sada se ljudi koji podnese zahtjeve za naknadu štete masovno odbijaju i još im se određuje da plate 25 do 30 hiljada KM sudskih troškova.

ŠUŠNICA: Bakir Izetbegović i SDA su svjesno i namjerno propustili da za deset godina prikupe dokaze i - nakon presude Karadžiću - podnesu zahtjev za reviziju. Umjesto toga oni su to uradili navrat-nanos i u posljednji čas, pa je BiH zauvijek izgubila pravo na reviziju. Za to bi Bakira Izetbegovića i njegovu kliku građani BiH trebalo da kazne. Bakir Izetbegović je veoma dobro svjestan šta radi. On želi da u Federaciji napravi sistem kakav je Dodik za ovih deset godina napravio u Republici Srpskoj. Zbog toga njemu trebaju nacionalističke i međuetničke tenzije i konflikti. S druge strane, Dodik ima interes, ne samo da zaštiti svoj kriminal, već i da nastavi da vlada uz pomoć Rusa.

BEGIĆ: Ljudi u Republici Srpskoj i u Federaciji BiH opljačkani su do gole kože po potpuno istoj matrici. Tokom rata, dok su radnici bili u rovovima, vlada Bosne i Hercegovine i njoj suprotstavljena vlada na Palama donosile su malte ne identične odluke kojima su društvenu imovinu pretvarale u državnu. To je značilo da tom imovinom više ne raspolaže društvo, odnosno radnici koji su je stvorili, već vlade i ljudi koji su sjedili u njima. Onda su ta javna dobra prodata u pola cijene, a da pri tome nije provjeravana imovina kupaca koji su se nakon rata odjednom pojavili sa desetinama miliona maraka.

ŠUŠNICA: U postdejtonskoj BiH međunarodna zajednica je ostavila nacionalističke tvorevine rata i zločina. Lideri su dali ljudima buđavi hljeb i nacionalističke igre da bi oni mogli da kradu do mile volje. Sada smo došli u terminalnu fazu - oni bi da isisaju još malo društvenog bogatstva, ali njega više nema. Stanovnici BiH, većina njih, pristali su na ovo što se radi i time aminovali sav kriminal. Ne, u Bosni i Hercegovini nema građana i zato se niko ne buni.

(Radio Slobodna Evropa)

Tuesday, April 04, 2017

Mario M.:Sur, grad legendarnog mornara

Iz biografije čuvenog Sindbada Moreplovca znali smo samo za Bagdad i Basru, ali na arapskom jugu dominantno se pominju Sohar i Sur. U turističkim vodičima Omana stari Sohar se navodi kao rodni grad, a Sur kao luka iz koje je Sindbad (Sinbad) kretao u svoje pustolovine. Ne umanjuju Omanci vrijednost Šeherezadinih pripovijedanja, oni su, smatrajući se najautentičnijim arapskim narodom, vijekovima bili usmjereni ka moru te ovladali vještinama gradnje originalnih brodova kojima su dominanirali od Zanzibara do Kine... I Vasko Da Gama, a to je zabilježeno, tražio je njihovu pomoć u otkrivanju puta za Indiju. Pa valjda im onda pripada pravo i na legendu veličine Sindbada! Uostalom, on je mnogo ranije pošao u svoju kinesku pustolovinu...
Kada su legende u pitanju zanemaruje se faktografija, a nije upitno ni da turistički radnici Sindbada tretiraju kao istorijski lik. Tome se prije tridesetak godina priključio jedan irski istraživač koji je ponovio njegovu dalekoistočnu plovidbu na jedrenjaku izgradjenom tradicionalnim vještinama omanskih brodograditelja. Danas replika tog Sindbadovog broda ukrašava jedan kružni tok u Muscatu.
I junaci moga djetinjstva su bili stvarni... Aladin, Alibaba, Sindbad... Zapravo, bilo je to ono vrijeme kada i nije bilo ružnih priča. Sanjao sam ih više od 1001 noći, često i kao svoj lik u ogledalu. Ove godine mi se pružila prilika da maštu vratim u tokove dječaka... Bio sam u Omanu, pa zašto ne bih 'zavirio' i u Sur. Nisam navigavao jer lakše je doći kopnom, jednim od brzih autoputeva (od Muscata, glavnog grada, cca 300 km jugoistočno).
Kako danas diše taj grad moreplovaca i ribara? Ima li turista? ('Sur was the home of the legendary sailor Sindbad'). Iz daljine se naziru obrisi grada u slankastoj pješčanoj izmaglici. Osjeti se nešto mistično... Grad smješten u prirodnoj laguni, širi se samo u dvije dimenzije sačuvana je tradicionalna arhitektura... Oko podneva je, grad skoro pust. Jasno, vruće je, u ovo doba dana nema šetača... A i vrijeme je redovne molitve. Ipak, poneki automobil. Ribari su svoj noćašnji ulov već otpremili. Nekada su odavde, iz najistočnijeg dijela Arapskog poluotoka polazili tradicionalni arapski jedrenjaci u osvajanja, u trgovinu...
I danas je stanovništvo većim dijelom naseljeno uz obalu, a sultanat Oman je tradicionalno i geografski predodredjen za pomorstvo. Medjutim, na osnovu brojnih gradilišta, stiče se osjećaj da je trenutni razvoj usmjeren više ka kopnu.
A Sindbad ostaje u legendarnim pričama i muzejima. I našim uspomenama.

 Bijela palata

 Centralna dzamija

 Drvored

 Replika Sinbadovog broda

 Setaliste

Stari ribarski brodovi

 Stari svjetionik

 Sur obrisi

 Turisticki brod

 U laguni ispod mosta

Ugostiteljski objekti
Mario M.