Svetislav Basara: Duletova istorijska čorba

Sevap je da se malo odmorimo od politike i političke filozofije, pa ćemo se u današnjoj kolumni vratiti na zapostavljenu temu srpske palanačke gastronomije i, uopšte, života u palanci, kao takvoj, für sich und an sich.
Sticajem okolnosti izašao sam na zao glas kao mrzitelj srpskih palanki, što uopšte ne korespondira sa činjeničnošću. Naabarot! Maltene celog života mislim da su palanke pravo srce Srbije i da bi za Srbiju bilo pametno da svoju ekonomiju temelji na razvoju palanki, a ne na megalopolizaciji Beograda, protiv koga apsolutno nemam ništa, ali mi se čini da ga si Srbija ne može priuštiti.
A evo i zašto. Turite prst na čelo pa se zapitajte da li bi, ekonomski neuporedivo snažnija, Kina mogla podneti Peking od 350 000 000 stanovnika - a to bi bio raj „odnos". Ne bi! Zato to Kina i ne pokušava, za razliku od Srbije koja misli da osiromašena srpska provincija može izdržavati prestonicu u kojoj će se - milom ili silom - sabiti četvrtina populacije. Uzmimo drugi primer, Ameriku. Jeste da su u Njujorku i Vol Stritu i kurve i kokain, ali Amerika svoju moć temelji na nepreglednim poljima nafte, pšenice i kukuruza.
Sad će zakerala da graknu - jebo te kukuruz, to je prevaziđeno, trebaju nam nove tehnologije i fakat nam trebaju, ama novih tehnologija nema bez nafte, pšenice, kukuruza i pročih bazičnih sitovina, a kako to izgleda u praksisu, to je tema naše današnje kolumne.
Sledi priča o blaženopočivšem Duletu Mornaru i njegovoj izuzetnoj čorbi.
Dule, neka mu je laka zemlja, odista beše mornar, to mu je bio i nadimak i zanimanje, što će reći da je Dule plovio belosvetskim morima na prekookeanskim brodovima - i za to bio lepo plaćen - i da je jednom u dve godine, skupivši pripadajuće mu godišnje odmore, dolazio na po tri letnja meseca u Bajinu Baštu, iako je komotno mogao da ode na Ibicu ili u Sen Trope ili u već neki vlažni san naših velegradskih palančana. Tako jedne godine banu Dule kod našeg druga Jovice, kod koga sam i ja tih godina o letima konačio, i onako, s vrata, smoren od puta, upita - šta ima da se jede. Na meniju beše čorba, laka, letnja, šuplja kost povrće i tako to, što ne znači da smo Jovica i moja malenkost držali dijetu, o ne, u to smo doba bili šlang, nego znači da je budžet bio, kako se to kaže, tanak. Da ne dužim. Nije ovo loša čorba, reče Dule, ali sutra ću vam ja pokazati kako se kuva PRAVA čorba. Rečeno učinjeno. Ujutru kupio Dule dva kila teletine - od ruže - ceger celera, šargarepe, karfiola, sve to iseckao, turio u lonac i - šta? čorba vaistinu beše dobra.
Još je pamtim. Ima li naravoučenija? Kako da nema. Lako je napraviti dobru čorbu kad imaš para, a para imaš kad nešto konkretno radiš, mislite o tome.

Svetislav Basara
(Danas)

Muharem Sitnica - Sica: Banjaluka u vjekovima

Učiteljska škola, osnovana 1925. a ukinuta 1972. godine. Zgrada izgrađena 1931. godine, a internat dograđen 1939. godine. Zgradu su jedno vrijeme koristile Medicinska škola i Škola tercijarnih zanimanja. Od 1996. godine u objektu je smješten Prirodno-matematički fakultet.

Medicinska škola, otvorena 1947. godine, nalazila se na "Maglajlića kućarima". Škola je do izgradnje objekta i internata, 1948. godine, djelovala u Vili "Božić" u Ulici fra Grge Martića. Teško je oštećena i porušena nakon zemljotresa 1969. godine. U prvom planu je most na Crkveni. Godine 1972. na ovom mjestu podignuta je nova zgrada gimnazije.

Osnovna škola "Zmaj Jovan Jovanović". Zgradu je projektovao i 1910. godine izgradio inženjer Josip Blažeković. Do Drugog svjetskog rata zgrada je korišćena za potrebe Sreskog načelstva, Poreske uprave i Katastra nekretnina. Nalazila se u Grđića ulici (danas Ulica 22. aprila). Porušena januara mjeseca 1970. godine

Posljedica

BARACK OBAMA: „Neću se izviniti za atomsku bombu u Hirošimi“

Amerika se mora mijenjati! 

Vodeca sila na svijetu je, u ime mira, pocinila neoprostive zlocine. Njenim vojnicima i komandantima ne moze suditi medjunarodni sud za ratne zlocine. Naravno, da se u ratnim uslovima donose drugacije odluke nego li u mirnim. Hiljade nevinih izgubili su zivot da bi sluzili kao primjer i prijetnja svim drugima kakva ih drakonska kazna moze stici ako se ne predaju.  

Sada, toliko decenija nakon tog zlocina kojim je Drugi svjetski rat zavrsen, oprost je najmanje sto bi covjek - predsjednik trebao uciniti.

Barak Obama mi je simpatican i drag covjek. 

Predsjednik Barak Obama je samo jedan od predsjednika najvece sile na svijetu koja je cinila i cini neoprostive zlocine pod izgovorom da ih cini zbog mira!?

Njegova posjeta Hirosimi bila je prilika i za SAD da se izinu zbog zlocina nad nevinima i time stvare uslova za trajni i iskreni mir.

Obama je, posjetom Hirosimi, svoju istorijsku priliku samo djelimicno iskoristio!

****************

Predsjednik SAD Barak Obama položio je vijenac na mjestu prvog atomskog napada u istoriji, što je simboličan gest za koji se Tokio i Vašington nadaju da će učvrstiti njihovo savezništvo i podstaći inicijativu za odbacivanje nuklearnog oružja.

Posjeta Obame smatra se istorijskom jer je on prvi aktuelni predsjednik SAD koji je posjetio Hirošimu nakon što je njegova zemlja u Drugom svjetskom ratu bacila atomsku bombu na taj grad. Obama i japanski premiješ Šinzo Abe zajedno su ušli u memorijalni centar i stali pred "Vječni plamen".

"Ovo je prilika da odamo počast svima koji su izgubili život u Drugom svjetskom ratu i prilika da potvrdimo našu posvećenost miru i bezbjednosti u svijetu u kojem nisu potrebne nuklearne bombe", rekao je Obama, a potom dodao: "Spoznali smo ratne strahote. Hajde da sada, zajedno, nađemo hrabrosti da širimo mir i stremimo ka svijetu bez nuklearnog oružja". 

Predsjednik SAD je istakao  je njegova posjeta Hirošimi dokaz da se čak i najveće i najbolnije razlike i podjele mogu prevazići. 

On je ranije rekao da se neće izviniti zbog bacanja atomske bombe, ali da će odati počast svim žrtvama u Drugom svjetskom ratu. 

Oko 145.000 ljudi poginulu je 6. avgusta 1945. godine kada je bačena atomska bomba na Hirošimu, prva u istoriji. Dva dana kasnije na Nagasaki je bačena druga atomska bomba, koja je odnijela još 74.000 ljudska života. Većina Amerikanaca vjeruje da su ovi napadi bili neohodni da bi se okončao rat i spasli životi.

(Nezavisne novine)

Volim sto sto ne volim!

Ako je sve ovo istinito, a nemam veliki razlog da sumnjam jer sam za neke od dole citiranih izjava patrijarha Pavla vec znao. To je patrijarh Srpske pravoslavne crkve, iz perioda poslednjih balkanskih ratova, koji ce biti (ako vec i nije) proglasen svecem. 

Ovakve izjave prvog u crkvi, kao i huskanje crkve protiv drugih vjera i naroda, blagosiljanje zlocinaca, bogacenje na racun siromasnog naroda, mijesanje u politiku i jos dosta toga cine me sretnim sto sam ateista. Zaprovo, bolje reci sto ne vjerujem u ovakve zastupnike boga, a niti u boga jer su njega izmisljali nekada davno ovakvi kao sto je Pavle. Iako tako mislim i osjecam ne osjecam se ni kao ateista niti komunista. Mnogi izmedju ove dvije kategorije stavljaju znak jednakosti. Ne vjerujem u stvaratelja - vjerujem u prirodu cije procese je Darviin najbolje objasnio.  Vjerujem da u prirodi postoji balans i da ga ne treba narusavati jer priroda uzvraca. Vjerujem da se dobro vraca dobrim, a zlo zlim.  Vjerujem u pozitivnu i negativnu energiju. U dobre ljude....

Sretan sam sto ne pripadam stadu koje Pavle i slicni njemu vode. 

Onima koji iskreno vjeruju ne uskracujem njihovo pravo niti ih zbog nasieg razlicitog vidjenja smatram manje vrijednim. Naprotiv, smatram da u nekim zivotnim situacijama iskrena vjera covjeku veoma pomaze.

*******************************

“Pokrivanje glave je simbol pokornosti žena mužu i crkvi; to je znak vlasti muškaraca nad ženama, to je princip uzvišenosti i časti”. (Patrijarh Pavle, Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere, Beograd 1998.)

“Nalažući ženama kao obavezu, bez obzira na sve loše osobine muža, da bude poslušna i da mu čini ustupke, hrišćanstvo vidi u tome sredstvo za ukorenjivanje mira u bračnim odnosima i ponovno uspostavljanje bračne sreće“.
(Patrijarh Pavle, Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere, Beograd 1998.)

“Žene nisu poželjne u crkvi tokom menstruacije, ali savremena higijenska sredstva mogu efikasno sprečiti da se slučajnim istečenjem krvi hram ne učini nečistim, kao i ublažiti zadah koji isticanjem krvi nastaje“. ( Patrijarh

Pavle, Danam budu jasnija neka pitanja naše vere, Beograd 1998.)

“Pravoslavna crkva nije protiv toga da žene nose pantalone zbog prirode posla koji vrše, na primer, u fabrikama, ili putovanju zimi na konjima, motociklu, skijanju i tako dalje....Crkva je protiv takvog oblačenja kad je ono
zbog mode i pogrešnog shvatanja jednakosti polova“. (Patrijarh Pavle, Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere, Beograd, 1998.)

“Jasno je da drugog puta nije bilo. Tako je sada i nama nametnut rat. Zato je taj naš rat pravedan jer je odbrambeni. Ne napadački ni osvajački“. (Patrijarh Pavle, Duga 10-23 april 1999.)

“Biti Srbin znači biti obavezno pravoslavac… Srbin ne može biti ateista… Srbin nekršten ne biva”. (Patrijarh Pavle, Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere, 1998, prema pisanju lista Vreme.)

“Srbi ne mogu da žive sa Hrvatima ni u kakvoj državi. Ni u kakvoj Hrvatskoj“. (Patrijarh Pavle u pismu lordu Karingtonu, avgusta 1991.)

“Mnoge majke, koje nisu želele da imaju više od jednog deteta, danas čupaju kose i gorko ridaju nad izgubljenim sinovima, u ovim ratnim sukobima, proklinjući često Boga i ljude, ali pri tom zaboravljajući da optuže sebe što
nisu rodile još dece da im ostanu kao uteha“. (Patrijarh Pavle, u Božićnoj
poslanici, 1995.)

A. Ravlic:Nekoliko banjalučkih sportskih anegdota

(prema sjećanju novinara Aleksandra Ace Ravlića)
Prvih godina poslije Drugog svjetskog rata, među banjalučkim nogometašima se isticao bekovski par Pero Katić, poznatiji kao Pero Blum i Aci Kezić. Nastupali su u u omladinskom društva "Kozara", a potom i u momčadi sa Predgrađa. Prijatelji na terenu, ali i van njega uvijek su bili spremni na šalu.
Ostalo je zabilježen događaj koji se godinama prepričavao, posebno u kafanama, naročito među sportašima i sportskim radnicima (…Žiža Kuruzović, Zdenko Šašić,…). Naime, na utakmici u Mrkonjić Gradu kada je lopta odletjela u kukuruzište, Pero Blum je odjurio za njom. Spazivši bundevu slične veličine i boje, bržebolje ju je otkinuo, došao do autlinije i "loptu" ubacio u igru. Kiko Bukić, koji se isticao temperamentom i hitrošću, u žaru borbe, podmetnuo je glavu i pao k’o pokošen. Ipak, sve se dobro završilo i nakon liječničke pomoći svi su se slatko smijali…


***

Brane Krivokuća, dugogodišnji igrač Borca, rado je pripovijedao dogodovštinu iz vremena kada je, u drugoj polovini šezdesetih, Borac trenirao nekada vrsni branič zagrebačkog Građanskog, Partizana i Sarajeva, nadasve reprezentacije, Miroslav Brozović zvani Meho.
‘’Na sastanku prije utakmice sa Šibenikom Meho nam daje upute. Obrati se meni: Ti, Brane, pripazi na Roru, ne daj mu da primi loptu.
Ali, čujte Meho, Rora nije više u Šibeniku, otišao je poodavno u Dinamo - primjetim, smiješeći se.
Meho se ne da zbuniti: Svejedno, bit' će neki drugi Rora, jeb.. mu mater.
Kasnije smo se svi nasmijali, pa i Miroslav Meho Brozović.’’

***
Pedesetih godina u Borcu se pojavio zanimljiv trenег Bio je Mađar, svi su ga zvali Mirko Baći iako je pravim imenom bio Emerich Juhas. Slabo je govorio naš jezik, pa se često služio gestikulacijama u razgovoru sa igračima.

Uvijek pripravan na šalu, Enver Hadžiabdić Ćopi koje i studij pretpostavio nogometu, upijao je svaku riječ i gestikulaciju novopridošlog trenera:
‘’Želi nama Mirko Baći objasniti kako će biti nepovoljni vremenski uvjeti za igru, pa će ti nama, uz neprekidno gestikuliranje rukama, "sutra padati kiša i ono belo", misli na snijeg, ali ne zna
kako se to kaže, pa će se pomoći sa onim uhuuhu, biva hladnoćom, pa će zapuhati i u prste. A kad htjede reći da će biti vjetrovito, Mirko Baći, ne može da se sjeti riječi, ali se dosjeti da imitira duvanje vjetra. Ma, šta da pričam, bio je to pravi šou program u svlaćionici.’’ – sjećao se popularni Ćopi.

(Banjalučke anegdote)

KAKO JE UĆUTKAN DUŠKO RADOVIĆ: Rečenica koja je došla glave najvećoj legendi Beograda

Tekst sam preuzeo iz Ekspresa. Zanimljiv je jer govori o zadnjim danima urbane beogradske legende ciji su se aforizmi umnozavali, prepricavali i citali u cijeloj Jugoslaviji. Koliko tekst u svim detaljima odgovara cinjenicama, ja ne mogu potvrditi. Oprezan sam sa svim informacijama danas objavljenim na internetu. 

No i  pored toga, preporucujem vam tekst jer mi je bio zanimljiv i otkrio neke detalje iz zivota Duska Radovica koje nisam znao.

*******************

Redakcijski telefoni na vrhu “Beograđanke” usijali su se tog jutra, datum skoro niko i ne pamti, ali, kažu, bilo je to negde između 1982. i 1983. godine.

Beograđani zovu Studio B. Prošlo 7.15, a nema Duška. PANIKA! Neka muzika svira, ali odzvanja tišinom, svi se upinju ali džaba – na talasima koji se šire od Terazija prema Kalemegdanu ne čuje se onaj promukli glas da ih posle onog legendarnog“Beograde, dobro jutro!” probudi, otrezni, kaže ono što svi misle, ali ne umeju, ili, možda, ne smeju da kažu…

Ispostaviće se ubrzo da se taj glas i to “Beograde, dobro jutro!” više nikada uživo neće čuti sa talasa velegradskog radija. Ugasiće ga politički moćnici.

“Gašenju” Duška Radovića, legendarnog pisca, pesnika, radio i TV voditelja prethodiće, po sudu Partije, veliki i svakim danom sve veći broj “nepodobnih” političkih aforizama kojima urbana  legenda budi pospane Beograđane ušuškane u prividni spokoj osamdesetih.

Ivan Stambolić, prvi čovek Gradskog komiteta Saveza komunista Beograda i general Nikola Ljubičić, predsednik predsedništva Srbije, koji su posle smrti Josipa Broza Tita držali poluge moći, pomno prate šta Radović govori u etar. Prate, i od ranog jutra se nerviraju.

“Jesi li čuo šta je onaj ludak jutros rekao!”, grmi i svako malo jada se Ljubičić nekadašnjem gradonačeniku Beograda Branku Pešiću posle jutarnjeg moždanog treninga koji genijalni Duško forsira ranom zorom sa vrha “Beograđanke”.

– Te Duškove opaske i aforizmi mnogo su smetale Stamboliću. Jednom prilikom se, kada je sa prijateljima malo popio na svojoj vikendici, pohvalio: “Onaj Radović opet ne pazi šta priča, moram sutra da mu izvučem uši” – kaže za Ekspres Dušanov brat Brana Radović, kome je ovaj detalj kasnije, posle Duškove smrti, prepričao jedan od svedoka.

Čašu partijske žuči prelila je, kaže, ova Duškova rečenica, izgovorena u etru:

“Ako već možemo i moramo bez Tita, možemo i bez mnogih drugih”.

Ispostaviće se da su ovi posle Tita bili sujetniji i surevljiviji od njega. Stvari postaju ozbiljne. Radović će ubrzo biti glavna tema Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije.

Presuda je izrečena!

Predsedništvo CK SKS koje je 8. novembra 1982. “razmatralo aktuelna idejno-politička pitanja informativnih delatnosti”, 16. novembra je objavilo zaključke:

“Aforizmi u popularnoj satiričnoj emisiji “Beograde, dobro jutro” u poslednje vreme sve češće imaju obeležja političkih poruka sa izraženom moralističkom i demagoškom  pozadinom. Sadržina tih poruka ponekad je krajnje destruktivna i neprihvatljiva. Potrebno je izvršiti podrobniju analizu idejne usmerenosti ovakvog delanja”, navodi se u saopštenju CK SKS.

Ubrzo sledi i gašenje emisije. Partija je, međutim, izložena velikom pritisku javnosti. Slušaoci se bune, zovu, protestuju, traže da se Duško vrati. Uporan je, međutim, i Stambolić. “Ugasiću i Studio B, ako treba!”, poručuje partijski moćnik u telefonskom pozivu Radoviću!

– Dušku je posle tog razgovora bilo jasno da mora da prihvati odluku takvu kakva jeste i on je to učinio pre svega jer je jako voleo Studio B. Nije želeo da mu kolege ostanu bez posla, nije hteo da drugi ispaštaju zbog njega. Drugo, bio je patriota, i uz to jako inteligentan čovek. Znao je da nema mnogo pametnih, a da su ovi bili mnogo moćni – priseća se Brana Radović.

Stambolićevo pokajanje i Duškov odgovor

Stambolić se ubzo kaje. Shvata da partija ukidanjem Duškove emisije ima više štete nego koristi i krajem 1983. godine nudi Radoviću da mu vrate emisiju. On, u svom stilu odgovara:

“Ja jesam mali čovek sa radija, ali nisam onaj koji se pali i gasi na dugme.”

Radović je već tada bio zdravstveno načet, a posle ukidanje emisije ozbiljno se rezboleva.

– Duško je već u to vreme bio bolešljiv, a onda su ga stres i šok zbog ukidanja emisije dotukli. Razboleo se. Nismo odmah znali o čemu je reč. Dobio je upalu produžene kičmene moždine, bolest koju izaziva jak stres. Lekar je to objasnio Brani Crnčeviću. Ispričao mu je da je i Aristotel Onazis umro od iste bolesti koju je dobio kada mu je sin stradao u avionskoj nesreći. Lekar je rekao Brani: Kad Onazisu koji ima milione nije bilo spasa, teško da će i Dušku. Polako se gasio na naše oči – kaže Brana Radović.

Dušan Radović umro je 16. avgusta 1984. godine. Na sahrani je bilo 10.000 ljudi i ko zna koliko policije. Na svakom ćošku šušti i pišti radio veza. Ceo Beograd došao da isprati legendu.

– Ne treba čovek da greši dušu kada su moj brat i Srbija u pitanju. Ipak se Srbija odužila Dušku. Ima ga u udžbenicima, deca znaju ko je on, škole nose njegovo ime, ima svoje pozorište, neke ulice su nazvane po njemu. Ipak, čuvam knjigu koju je Branko Ćopić poklonio mom bratu i napisao mu posvetu. Ništa nije slučajno, njih dvojica su do kraja bili povezani. Doživeli su sličnu sudbinu – zaključuje Brana Radović.

KAKO JE “PIONIRKA RAJKA” PREVARILA BRANKA ĆOPIĆA

– Posle rata Duško je po menzama izdavao markice, radio je kao blagajnik. Napisao je pesmu i poslao u Pionirske novine, gde je urednik bio Branko Ćopić. Znajući da je Ćopić ženskaroš, Duško pošalje pesmu i potpiše sa “Rajka Tokić”. Stigla pesma u novine, svi oduševljeni pesmom, Ćopić posebno, jedva čeka da upozna mladu

pesnikinju.

Jedan dan ode Duško do njih, kad, na stolu – njegova pesma. Pita ih Duško kakva je pesma, kažu: odlična! Duško im tada kaže da ju je on pisao. Tako nasamari Ćopića i uđe u Pionirske novine. Radio je potom u Radio Beograd, pa na kraju na Studiju B. To je bio njegov beogradski, životni trougao – kaže Brana Radović.

VELIKI “GROBAR” JE PRVO NAVIJAO ZA ZVEZDU

– Živeli smo u Košutnjaku i Zvezdina legenda i kapiten Rajko Mitić nam je bio prvi komšija. Duško ga je mnogo voleo, bili su pravi prijatelji, a on je tada navijao za Zvezdu. Neki kažu da je zbog Rajka i prestao da navija za Zvezdu, zato što na Marakani nisu hteli da mu daju da bude trener, ali ja nisam siguran, znam da se oduševio tom sjajnom generacijom Partizana u kojoj su bili Jusufi, Šoškić i Miladinović, koja je harala Evropom. Moguće da je to bio razlog zbog koga je počeo da navija za Partizan – seća se Duškov brat, i dodaje da je na utakmice uvek išao u društvu Ljubivoja Ršumovića, Brane Crnčevića i Matije Bećkovića.

POSVETA BORI ČORBI I NJEGOVOJ POSVETI

– Pričao mi Bora Đorđević… Izašla mu prva knjiga, sav važan došao u Studio B da je promoviše. Sretne Duška, pokloni mu knjigu i napiše posvetu – celu stranu. Ode u emisiju, gostovao sat vremena. Izlazi iz studija, Duško ga čeka sa svojom knjigom i posvetom:

“Bori Đorđeviću, sa zavišću, Duško Radović”. Posle toga Bora više nikada nije pisao dugačke posvete, priseća se kroz osmeh Brana Radović jedne od mnogih anegdota iz života svoga brata.

OVAKO JE GOVORIO DUŠKO RADOVIĆ

+++Dok Metro dođe u Beograd, mnogi će ga sačekati pod zemljom.

+++Žao mi našeg fudbala. Već dugo se muči, a nikako da umre.

+++Mnogi organi društvene kontrole i zaštite liče na prevarene muževe. I oni poslednji saznaju oni što ih se najviše tiče.

+++Nad našom decom biće izvršena još jedna školska reforma.

+++Ovih dana dolaziće nam u goste cela Evropa. Molim kelnere da ne naplaćuju gostima ratnu štetu i neke druge nepodmirene račune za poslednjih nekoliko vekova.

Dragan Milenkovic (Ekspres)

Selma i Said

Blizanci Selma i Said Numanovic, rodjeni u Banjaluci prije cetrdeset godina, proslavili su nedavno u Torontu svoj zajednicki rodjendan i postavili sliku na fejzbuku.
Za mnoge slika - k'o slika, jedna od miliona postavljenih na fejzbuku. Mene je ova slika potakla da se prisjetim i napisem nesto o mom prijateljstvu sa njihovim ocem Ismetom.
Poznavao sam Ismeta godinama "iz vidjenja" ili "iz grada", kako to kazemo. Vjerovatno decenijama, jer smo obojica volili sport i staze su nam se ukrstale. Krajem osamdesetih radili smo zajedno u Cvijeticevoj Medicinskoj elektronici. On ljekar, ja inzinjer. Rekli bi neki, nigdje veze...  A mi se za cas sprijateljili jer smo imali toliko toga zajednickog, banjalucko korzo, ljude, poznanike, prijatelje, sportove, dogadjaje, KAB, Gimnaziju, grad... Sve!
Ubrzo smo u nase druzenje ukljucili i nase porodice, pa i porodice nasih prijatelja... Na tribinama Borcevog stadiona, zajedno sa Kustrom, imali smo svoja sjedista i godinama zajedno gledali Borceve utakmice.  Drustvo se sirilo, zajednicki se slavili drzavni ali i nacionalni praznici. Sjecam se, jedne od predratnih godina, cak su se za isti vikend potrefili oba Uskrsa i Bajram. Sve troje proslavljeno na vikendici Brane i Ranka Trivica u Celincu. Vijest o opstoj mobilizaciji i pocetku rata nas je zatekla na Ismetovoj i Azrinoj vikendici pored Laktasa, gdje smo isto tako nesto proslavljali vjerujuci da se rat nama ne moze desiti, jer bar mi u Bosni smo naucili kako da zivimo zajedno. Dogadjaji koji su slijedili pokazali su da smo bili naivni i slijepi, jer oni drugi koji nisu osjetili ljepotu takvog zivota bili su organizovaniji i jaci. A mi, slijepi pored ociju.
Sjecam se jednog detalja koji ne zaboravljam i zbog koga ovo i pisem. Osnivaju se nacionalne stranke u BiH. SDA, SDS HDZ vec osnovani i vec siju mrznju. Neki se na nju hvataju. Vecina-zbunjeni. Mitinzi. Sirenje straha jednih od drugih. Zveckanje oruzjem. Jedan od osnivaca SDA u Banjaluci je Ismetov prijatelj sa fakulteta u Zagrebu, dr. Hamza Mujagic, onkolog u banjaluckoj bolnici, koji je pred rat iz Tuzle dosao u Banjaluku. Jednog dana dodje mi Ismet da razgovaramo. Vidim, uznemiren. Kaze da ga Hamza zove u SDA i zato je dosao da razgovara sa mnom. Meni logicno sto razgovara bas sa mnom o ovome. I ja bih s njim da je meni neko nesto tako ponudio. Kaze, ako bi ti usao u SDS, ja bih isao u SDA, jer znam da bi se ti i ja sve mogli dogovarati pa i drugima pomoci da se dogovaraju. Ako ti neces- necu ni ja. Tako i bi. Ni on - ni ja ne "upisasmo" se u te nacionalisticke torove. Ostasmo ono sto jesmo: ljudi i prijatelji, iako su nas tada ubjedjivali da se to ne moze.
Uskoro, Ismet sa porodicom ode u Katar. Godinu poslije njega i ja se, sa svojom porodicom, nadjoh u Kanadi.
Ismetova porodica se, nakon dugogodisnje razdvojenosti prikupila i poslednjih nekoliko godina kompletirana zivi u Torontu na sest kilometara udaljenosti on nas. Tako, daleko od nase Banjaluke, mi nastavismo nase neraskidivo prijateljstvo ovdje u dalekoj Kanadi.

Tu su, blizanci, Selma i Said proslavili svoj cetrdeseti rodjendan.
Neka im je sa srecom!

Muharem Sitnica - Sica: Banjaluka u vjekovima

Osnovna spomen-škola "Mladen Stojanović", osnovana 1914. godine kao Državna prva mješovita pučka škola - vježbaonica. Od 1957. godine Škola je nosila naziv OŠ "Mladen Stojanović". Zgrada podignuta 1912. godine u Kaiserstrasse ,Carska ulica, (Ulica dr Mladena Stojanovića). Od 1972. godine u zgradi je bila smještena Narodna biblioteka, a potom SOUR "UNICEP".

Viša poljoprivredna škola, osnovana 1960. godine. Nakon ukidanja Škole 1973. godine objekat koristila Radna zajednica SOUR-a AIPK "Bosanska Krajina", a zatim "Agroprom banka" Banjaluka. Snimljeno na dan otvaranja Škole, 7. oktobra 1960. godine.

Viša ekonomsko-komercijalna škola, osnovana 1960. a ukinuta 1981. godine. Zgrada izgrađena pred kraj XX vijeka. Zgrada je teško oštećena i porušena nakon zemljotresa 1969. godine. Nalazila se u Ulici Petra Kočića.

Most Radija Slobodna Evropa: Čiji su zločinci

Omer Karabeg: Treba li pravosuđe Srbije da goni osumnjičene za ratne zločine na celoj teritoriji bivše Jugoslavije?


Razgovarali su Saša Obradović, pravni zastupnik Vlade Srbije, i Joško Klisović, potpredsednik Odbora za spoljnu politiku Hrvatskog sabora i bivši zamenik ministra inostranih poslova Hrvatske.

Saša Obradović: Sve do januara 2015. godine u srpskom zakonu nije bilo ništa sporno za Hrvatsku. Nije bilo nikakvih primedbi. Štaviše, iz jedne reakcije profesora Ive Josipovića, poznatog hrvatskog stručnjaka za krivično i međunarodno pravo, na jednom stručnom savetovanju u Dubrovniku 2005. godine moglo se videti da je on taj zakon smatrao sasvim prikladnim i u skladu sa onim što je zajednički cilj svih tužilaštava za ratne zločine u regionu.

Joško Klisović: Mi se protivimo nadležnosti koju je proglasila Srbija za ratne zločine počinjene u zemljama bivše Jugoslavije zato što to osjećamo kao atak na naš vlastiti suverenitet. Ukoliko postoje indicije ili dokazi da je netko počinio zločin, postupak se može pokrenuti putem redovne pravne suradnje između tužiteljstava i pravosudnih tijela u regiji. Ne vidimo potrebe da Srbija širi jurisdikciju na druge države, uključujući Hrvatsku.

Obradović: Mislim da je tvrdnja da naš zakon ugrožava hrvatski suverenitet preterana. Univerzalna nadležnost je nešto što je tekovina međunarodnog humanitarnog prava i krivična dela koja predstavljaju delicta juris gentium, kako pravnici kažu, spadaju u brigu cele međunarodne zajednice.

Klisović: Taj zakon otvara mogućnost da Srbija igra ulogu regionalnog policajca. To stvara političke tenzije u regiji i zato mi preferiramo klasični način međunarodne pravne suradnje za teška kaznena djela. Ne bismo željeli komplicirati međusobne odnose, regionalne i bilateralne, a ovaj srpski zakon o regionalnoj jurisdikciji upravo to čini.

Karabeg: Da li Srbija insistira da ima pravo da goni zločine na celoj teritoriji bivše Jugoslavije zbog toga što je uverena da se u drugim državama regiona ne kažnjavaju zločini počinjeni nad Srbima?

Obradović: Ima gonjenja i kažnjavanja, ali ne u dovoljnoj meri. Daću vam primer zločina u operaciji Oluja. U Hrvatskoj postoji samo jedna pravosnažna presuda - i to protiv jednog izvršioca - za ubistva izvršena tokom i po završetku te operacije. Mi smo to iznosili pred Međunarodnim sudom pravde u sporu Hrvatska protiv Srbije u kome sam ja bio pravni zastupnik Srbije. Predstavnik Hrvatske je tada rekao da su ti procesi u toku. Od tada su protekle dve godine, a ja nisam čuo za neku novu, pravosnažnu presudu za ubistva počinjena u Oluji.

Klisović: Mi mislimo da cilj tog zakona nije samo procesuiranje ratnih zločina, već da on u sebi ima i jednu skrivenu namjeru, a to je da se kroz presude srpskog suda za ratne zločine piše povijest ovog prostora, odnosno sukoba na teritoriju bivše Jugoslavije.

Obradović: U izveštajima Savetu bezbednosti o saradnji Srbije sa Haškim tribunalom glavni tužilac Haškog tribunala, gospodin Bramerc, ne kaže da treba da sudimo samo državljanima Srbije. On, dakle, ne vidi ništa sporno u našem zakonu.

Klisović: Mi ovo ne vidimo samo kao otvoreno pitanje između Hrvatske i Srbije, mi to gledamo u širem regionalnom kontekstu, jer je ono izuzetno važno za dobre odnose u regiji. I iz Bosne i Hercegovine dolaze iste ili slične primjedbe na srpski zakon kao i iz Hrvatske.

Obradović: Ponavljam, naš je stav da oni koji su počinili ratne zločine, bez obzira jesu li Srbi, Hrvati ili Bošnjaci, moraju izaći pred lice pravde. Ako ne u svojoj zemlji koja ih ne goni, onda u drugoj državi koja je spremna da ih goni. To je u skladu sa načelima međunarodnog prava.

Klisović: Mi smatramo da je taj srpski zakon nepotreban, jer i bez njega stvari vrlo dobro funkcioniraju. Imamo osiguran progon osumnjičenih za ratne zločine i njihovo procesuiranje. Voljeli bismo da se taj zakon povuče zato što ne sadrži nikakvu dodanu vrijednost za procesuiranje ratnih zločina. Bojimo se da iza njega stoje određeni politički motivi i da se njime želi doprinijeti reinterpretaciji događaja na prostoru bivše Jugoslavije.

(Radio Slobodna Evropa)

Komarica, Blajburg i Banjaluka

Postovao sam biskupa Komaricu zbog mnogih razloga. Covjek odrastao u Banjaluci. Druzio se sa nekima koje poznajem. Ostao u Banjaluci tokom i nakon zadnjeg rata. Branio sto se braniti moze. Branio ljude, pokusavao sastaviti pokidane odnose. Bio jasan i hrabar izrazavajuci svoje stavove,  uvijek odmjeren nastojeci da ne povrijedi prava drugih.
Takvog sam ga ja do sada dozivljavao.

I onda, prije neki dan, desi se pomen drzave Hrvatske zrtvama Blajburga. I na tom pomenu banjalucki biskup Komarica! I rece da je za njega Banjaluka - Blajburg!
Da li je mogao izabrati gore mjesto i poredjenje?!
Da se podsjetimo: U Blajburgu su antifasisti - partizani, u borbi ili bez borbe, pobili hiljade (kazu, stotine hiljada) ustasa, koje su prethodne cetiri godine pobile (kazu, stotine hiljada) Srba, Roma, Zidova i Hrvata koji su im se suprotstavili.
Naravno, i u Banjaluci se tokom proslog rata desilo i protjerivanje i zlocini prema Hrvatima, Muslimanima i svima koji se nisu slagali sa vladajucom politikom.
Komarica vjerovatno ima razloge i zna zasto se sada na Blajburgu, dvadeset godina nakon zadnjeg rata, svojim dolaskom svrstao sa ustasama. Moze se i razumjeti da svesteno lice ne dijeli svoje vjernike na antifasiste i fasiste, ali svakako ima nacina da se zlocini osude. Izjednacavati zlocine, pravdati zlocine svojih zlocinima drugih, sigurno ne doprinosi pomirenju.

Nije Komarica mogao izabrati gori trenutak da dolije jos malo ulja na vatru pod vec kljucali balkanski, bosanski i banjalucki lonac.
Nije mogao dodati bolju loptu na zicer svim nacionalistima, vlasti koja podilazi nacionalistima, prikrivenim i otvorenim fasistima svih boja.
Oni, vec sada, napadajuci ga svim mogucim sredstvima, poentiraju za svoje timove...

Irfan Horozović: Kroz prozor se ne čuje Sahat-kula

Gromoglasan, svirep prasak raskomadao je noć. Stakla su ciknula, jeknula, a onda su se akustične igle počele zabadati u sluh, kao snoplje, čitav plast je narastao. Monolitnost njegovu rasipao je jedino strah.
Iza prozorskih okana, u noći, iščezavao je Grad. Da li mu je sad izbijeno oko ili iščupano srce, pitali su se.
Njihova srca su kucala kao dva sata što slijede jedan drugog.
Prihvatio je njena ramena što su drhtala.
Odjednom je osjetio svu onu nježnost koju je gotovo zaboravio, za koju je mislio da je iščezla u danima i godinama što su prošli. Njegova posvemašnja nesposobnost da se užlijebi u tom bivšem vremenu, na nekom mjestu što donosi važnost i novac, bila je iz mjeseca u mjesec sve očiglednija i puste godine su ga dovele do ove mračne sobe u kojoj je to najmanje važno, u kojoj osluškuje svoje i njeno srce, u gradu koji više nije njihov grad, u gradu u kojem su sad zatočenici i pitaju se hoće li ga uspjeti živi napustiti.
Kako je samo oslabila, pomislio je s tugom, dodirujući njeno tijelo ispod spavaćice.
U proplamsaju što se kao orijaška svijeća uznemirio u svodu, on vidje njeno lice, njene oči i najednom se sjeti one večeri, prije toliko godina, kad ju je grlio u drvoredu lipa i kad mu se učinilo da je spoznao nešto u njoj, nešto što mu je nedvosmisleno otkrilo njenu dušu, nešto zbog čega je poželio da mu bude žena.
Najednom su se ta dva trenutka stopila u jedan i nije više bio siguran u kojem je vremenu. Da li je mlad, uvjeren u svoju darovitost i u dugi, zanimljivi život koji tek treba potrošiti, kao i u basnoslovnu škrinju Ijubavi čije dubine i bogatstva se mogu samo slutiti? Ili sredovječan, tjeskoban, uplašen čovjek što se skriva u dvostrukoj samoći?
Što govori ova noć iza njihovog prozora?
Da li je gorjela mala drvena džamija? Ili ona u Potoku? Ili nečija kuća? Da Ii je moguće da se munara pretvorila u zublju?
- Postoje rečenice koje čovjeka prate čitav život, poput zloguka, poput rebusa, poput nejasne sudbine.
- Misliš da jedna rečenica može nešto značiti?
- Pitanje. Uvijek samo pitanje.
- Pitanje?
- Pamtim nekoliko. I uvijek ih se sjetim. Čitao sam nekad jednog poljskog pisca. Svako njegovo djelo bilo je zapravo samo jedna rečenica. Ima li ljudožder pravo da govori u ime onih koje je pojeo? Ili Da li lomače osvjetljavaju tmine.
- Kao da govori o nama. I o ovoj noći.
- I govori.
- Kakva čudovišna zamka.
- Zamka za sve. A mi smo u toj rečenici.
Zagrlio ju je. Kao i onda dok se miris lipe miješao s mirisom njene kose. Kao i onda dok se omamljujuća noć iz njenih očiju preseljavala u njegove.
Košulja i spavaćica su spuznule na pod i pomiješale se pod njihovim nogama.
Naš se svijet rastočio u nama, pomisli on. Noć je sad šutjela kao veliki muk. Muk koji iščekuje. Iščezava Grad, iščezavaju njegovi stanovnici, iščezava svijet. Ostaje samo Sahat-kula što se sluti tamo negdje u mraku, Sahat-kula čiji je zvuk zamukao. Ostaje samo ovaj drhtaj tijela. Trnci. Slatka jeza. Grč. Nije li ljubav lijek od nepostojanja? I straha? Ništa drugo nemamo. Samo svoju golotinju. I okamenjene damare što su se pretočili u kamenu strast. Vječitu. Koja će trajati sve dok bude trajao ovaj strah. Sve dok bude trajala Noć. Iznad pucnjeva, eksplozija, plamena, iznad noževa što se užurbano približavaju.
Tijela se grče jedno ka drugom, jedno u drugom. Povijaju se od podivljalih zvukova izvana, od muka u kojem je sklupčan prasak i smrt građevine. Zagrljaj je nalik na arku što se uspinje. Sve njihove bivše sekunde, sve njihove davne noći su u ovoj Noći.
Tek tad postaju svjesni Bdjenja. Njihova srca kucaju spokojno, dotiču se, kao bruj Sahat-kule iz onog davnog vremena kad je sat održavan i iz svoje metalne nutrine damarao jasan zvuk.
Taj zvuk najednom ponovno ispunjava Prazninu, odbija se o zgrade i visoke građevine što se otjelotvoruju iz ruševina. Slušaju ga ljudi koji više ne žive ovdje, koje je Grad odveo sa sobom u sjećanje.

Napisao: Irfan Horozović

Ilustrovao: Božo Stefanović

Sve sto trebate znati o birokratiji

Pitagorina teorema: 24 riječi. 

Molitva Oče naš: 66 riječi. 

Arhimedovi principi: 67 riječi. 

10 zapovijedi Božjih: 179 riječi. 

Američka Deklaracija nezavisnosti: 1.300 riječi. 

Američki Ustav sa svih 27 izmjena i dopuna: 7.818 riječi. 

Propisi EU o prodaji kupusa: 26.911 riječi.

Nije tesko...

Lako je biti glup. Tesko je to izbjeci!

Problemi sa komentarima

Pita anonimni da li se tehnicka ekipa vratila sa terena i pozdravlja ih.

Na zalost, moram javiti da se jos nisu vratili. Cak smo izgubili vezu s njima. Samo ponekad, na nas poziv, cujemo ukljucenje, ali niko se ne javlja. Neka nerazumljiva pjesma i galama u pozadini. Ali, ne vjerujemo da su to oni...

Zabrinuli smo se. 

Mozda su oteti!?

Angazovali smo gorsku sluzbu spasavanja...

Pozvali smo i Boga u pomoc. 

Sada je sve u njegovim rukama.

Mozda ovi tehnicki problemi imaju veze sa ogromnim brojem komentara kojima nas svakodnevno zasipate. 

A mozda je u sve to umijesan Vjeko, koji se iznenada, nakon dugog opravdanog odsustva, javio iz Australije svojim komentarom i bas tada... kvrc!

Do sada smo jedino doznali da je mozda u pitanju diverzija i da je jedan od osumnjicenih nekada izgledao ovako. Ako ga neko prepoznaje, molim vas da nam javite.

                                          ****************

Vic po vic

Mujo završio u policiji na ispitivanju jer su mu jarana Ibru ulovili s dvije kile heroina, pa ga panduri posjednu u malu sobicu i jedan ga krene ispitivati:
- Jel' vam Ibro dav'o drogu?
Mujo odmahne glavom:
- Jok, bolan, ne znam ti ja o drogi ništa ...
Umiješa se drugi policajac:
- A jel' vam njegova žena davala?
Mujo se nagne prema naprijed i tiho upita:
- Jel' mi to još o drogi pričamo?

****************************** 

Ako ne mozete da priustite sebi doktora idite na aerodrom. Tamo cete dobiti besplatan rengenski snimak, pregled grudi i ako pomenete Al kaidu dobicete i besplatnu kolonoskopiju.
Po statistickim analizama skenera celog tela na aerodromima u 2004 godine otkriveno je:
1. 0 terorista
2. 133 transvestita
3. 1485 hernije
4. 3172 hemoroida
5 .8242 uvecane prostate
6. 59350 implantata u grudima
7. 3 prirodne plavuse
8. Takodje je otkriveno da 308 politicara nema muda!!!

*************** 

Pita Mujo matičara: - Gazda, je l' se može ženiti srijedom ?

- Pa zašto srijedom, svi se žene subotom ! - u čudu će matičar.

- Ma, ne bih si htio upropastiti vikend. - odgovori Mujo.

******************** 

Pita učiteljica malog Ivicu:

- Koliko je osam puta tri?
- 25.
- Da, ako zbrojiš ovu jedinicu koju ću ti upisati.

***************** 

Sretne prijatelj prijatelja te ga upita kako si prijatelju, šta ima kod tebe.
-Ma evo baš sad idem platiti račun za struju.
-Nisam to pitao, nego kako je inače.
- INAČE ĆE MI ISKLJUČITI!

*********************** 

Došao seljak na grob druga Tita i kuka:
. Dragi druze Tito, dok si bio živ imali smo i ulja i šećera i 
cementa i deterdženta...
Tada ga iz vječne straže vojnik udari kundakom, te će ti on:
. Evo vidiš druže Tito, šta ti govorim, nemaju ni municije...

***************** 

Kako Cigo prodaje posteljinu na buvljaku?
. Navali narode, jeftinooo, ... legne dvoje - ustane troje.

**************** 

Radio Imoćanin u hitnoj i zove neka žena i govori da joj je mali proguta kemijsku.

- Dolazimo za 15 minuta.

- A šta da radimo u međuvremenu?

- Krvi ti Is'sove, nek' piše običnom olovkon !

***********************

Pitali Zagorca koliko on mora popiti da bi imao 2 promila alkohola u krvi.
Zagorac se malo zamisli, pa veli: 
- A jedno dva dana niš´...

***********************

Mali Ivica išao s mamom u zoološki vrt. Ugledao je prvi put pauna, pa se čudi....

Nakon nekog razmišljanja, Ivica kaže:

- Mama, mama, vidi, kokoš je procvjetala!

Muharem Sitnica-Sica: Banjaluka u vjekovima

Gornji šeher. Snimljeno 1933. godine.

Gornji šeher ("Stari grad", "Gornji grad"). Počeo se naglo razvijati prelaskom sjedišta bosanskog sandžak-bega Sofi Mehmed-paše u Banjaluku. Na prostoru između Vrbasa i Suturlije on je izgradio džamiju, javno kupatilo (hamam), most preko Vrbasa ("Careva ćuprija" između Careve i Jama džamije), karavan-saraj, tri mlina, 69 dućana. Gubi na značaju nakon što je Ferhad-paša Sokolović 1576. godine, na prostoru između Crkvene i Vrbasa, podigao novo gradsko naselje oko džamije Ferhadije. Poznat po sumpornim izvorima, upotrebljavanim još od rimskog doba radi liječenja reumatičnih oboljenja mišića, zglobova, neuralgija i kožnih oboljenja. Snimljeno 1900. godine.

Državna prva dječačka pučka škola (zv. "Carska škola"), osnovana 1880. godine. Zgrada izgrađena 1885. godine u Grđića ulici ( Ulica 22. aprila). Od 1936-45. godine nosila naziv I narodna osnovna škola. Preseljena 1939. godine u zgradu Trgovačke akademije u Ulici muftije Džabića (ranije Nurije Pozderca ), izgrađenu 1933. godine. Poslije drugog svjetskog rata u "Carskoj školi" djelovalo je nekoliko odjeljenja OŠ "Zmaj Jovan Jovanović". Porušena januara 1970. godine.